5 bitnih razlika između srodne duše i vašeg životnog partnera

Dating > 5 bitnih razlika između srodne duše i vašeg životnog partnera

Click here: ※ 5 bitnih razlika između srodne duše i vašeg životnog partnera ※ ♥ 5 bitnih razlika između srodne duše i vašeg životnog partnera

Terorizam nije sila opipljiva golim okom. Ista je stvar i s najrazličitijim tipovima natčulne percepcije kao što su intuicija, vidovitost ili telepatija koji, koliko god suptilni bili, još uvijek spadaju u domenu procesa. No, čvrsto sam odlučio, neću ga više štedjeti; na svaki njegov napad odgo- varat ću naravno, ako budem imao gdje. Sedmog septembra demonstriralo je najmanje 1,1 milion ljudi u 220 francuskih gradova, pozivu na štrajk odazvale su se mnoge pošte, škole i javne bolnice širom Francuske, železnica je prepolovila broj vozova koji su saobraćali, a na pariskim aerodromima je otkazano više letova na domaćim relacijama.

Dovodio je umjetnike i zanatlije iz Kine i Koreje, slikao slike i kao princ i namjesnik nadgledao izgradnju hrama Horiuđi, istorijskog i umjetničkog djela koje predstavlja ponos Japana. Ono odražava moje iskustvo iz poslednjih nekoliko godina od kojih sam većinu vreme­ na proveo u iznalaženju načina da se moji rezultati primene u domenu državne bezbednosti. FOSS-u, kao značajni saradnici Haškog tribunala? Učen i čovek od pera, sklapao je stihove, sastavljao zbirke, uređivao časopise, a s druge strane bio odličan u svom lekarskom pozivu, kao i u bavljenju politikom. Cilj ove knjige nije samo uspostaviti parametre za proučavanje japanske filosofije na Zapadu, nego i da čitaocima da odgovor na pitanje kako su kultura i sistematsko razmišljanje uzajamno djelovali u sofisticiranoj književnoj tradiciji koja se drastično razlikuje od zapadne Evrope.

Svaka žena će naći korisne savete o preuzimanju kontrole nad svojim seksualnim zadovoljstvima i kako se osećati dobro zbog njih. A samo pre mesec dana 13. Zahtevaju i da penzije ne budu niže od 60 odsto od prosečnog ličnog dohotka, odnosno 25 odsto za penzije bez punog staža jer jedino ova odredba garantuje kakav-takav standard najstarijima i sprečava da vrednost penzija za nekoliko godina bude prepolovljena.

Dobrodosli na sajt Pitajte Astrologa, mesto gde mozete dobiti odgovor na sva vasa pitanja! - Francuski, ne ba jako prosvijeeni apsolutist bio je kazao: Après moi le déluge! Ne samo da je njena percepcija materijalnog svijeta negativna nego je takav i njen doživljaj duhovnog svijeta.

Autor je netačno izvrnuo činjenice i izneo poluistine i neistine o meni lično i mojoj izdavačkoj kući, koristio je javno privatnu prepisku, i uputio niz uvreda. Ja nisam dozvolio ni nacionalistama iz redova moga naroda četnici, religiozni fanatici, zločnici, mogu samo da vide zatvorena vrata da se pojave u mojoj izdavačkoj delatnosti. Meni ljudi nisu nacije, nego ljudi, ako je neko loš čovek, džaba mu je da se sakriva iza zastave. Inače, taj Vaš saradnik je nastavio sa uvredljivim privatnim emajl porukama, na koje više neću da odgovaram. Odaberimo sto majmuna, od kojih dva znaju oprati krumpir prije konzumacije, tri padaju na tlo svaki put kad skaču s grane na granu — ostalih devedeset pet njih čine prosjek. Evolucijski standard, kome se prilagođuju i ljudske statističke metode određivanja koeficijenata inteligencije stanovništva. Um i razum dvije su različite stvari. Uzročnika TBC-a ne bi otkrio Koch već narod, a cjepivo protiv dječje paralize bi umjesto Salka izumio isti, kao što bi i o širenju svemira progovorio namjesto Hubblea. Netko svoju ženu naziva Mucika, što nimalo ne utječe na nedvoumnu činjenicu da je u svim dokumentima zavedena pod imenom Valerija, o čemu on može imati proizvoljno ali netočno mišljenje. Pogotovo to ne može utjecati na 24. Legitimno je pak pravo svakog čovjeka da svoj jezik naziva kako mu drago, ali je isto tako legitimno pravo svake države da se prema službenome nazivu svojega jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana. Hrvati su se još prije 50 godina, o čemu nam govori Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Tešin, Nenad Veličković, Zdravko Zima, Jasmila Žbanić, Jasna Šamić, Elma Tataragić, Srđan Srdić, Tijana Spasić, Adis Šušnjar, Vuk Uskoković, Borka Rudić, Nela Pamuković,…,apriori negirati univerzalnost njihovih zaključaka? Želja, ta subjektivna, emocionalna kategorija, posve je izvan znanstvenog diskursa, i jako je žalosno da to jedan ravnatelj navodno znanstvene institucije nimalo ne shvaća. Kad umom zavlada politički probitak namjesno naučno verificiranih činjenica dali i kod Mate Kapovića, koji u osnovi ima jednak stav o jeziku, ali mu potpis izostaje? U ustavima ili dokumentima EU može pisati svašta pa i da Hrvatska baštini zasade ZAVNOHA, dok u praksi neoustaše sve više orgijaju , jer je znanost jedna jedina, a ustavi se mijenjaju u zavisnosti od političkog trenutka i interesa vladajućih elita. Pa dok oni jezik kojim se međusobno - bez prevoditelja - psuju i darivaju epitetima preko prekograničnih ili prekorovoskih linija nazivaju hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim, kao što netko svoju suprugu zove Mucika, nek' je imaju. Među njima su i pisci, prozaisti, pjesnici... To vrijedi i za ovu deklaraciju. Ona se naprosto zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima. Možda bi se osnovni stav mogao ovako sažeti: Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati. Nema ničeg posebno politički eksplozivnog u tome kako taj jezik zvati. Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To nije daleko od osnovnih Krležinih stavova o jeziku bez obzira na to što je bard, pod stare dane, od njih dijelom odustao, neznano zašto. Treba li sad netko, zbog Deklaracije, izaći iz nekog centralnog komiteta, ostaje vidjeti. Da im je i razum popljačkan, moglo bi se tvrditi tek kad bi se dokazalo da su ga posjedovali. Mit o kontinuitetu Iole inteligentnijem stvoru dođe za povraćati koliko se Hrvatska, Srbija i BiH trude učvrstiti svoju novonastalu državnost pozivanjem na neki povijesni kvazi kontinuitet. Naroda, jezika, država i državotvorstva. O konstruiranju nacija temeljem zahtjeva elita za objedinjavanjem tržišta, počevši od ujedinjenja malih, lokalnih geografskih područja do nacionalnih država koje dan danas postadoše preuske za narasle zahtjeve i kapacitete liberalnog kapitalizma dovodeći do globalizacije, sveopćeg miješanja stanovništva i u perspektivi do pretapanja naroda u prirodnu strukturu lišenu svih nacionalnih a posebice nacionalističkih ograničenja — jedinstvenu ljudsku vrstu , već je dovoljno. Objektivna povijest, potvrđena tvrdnjama antropologije i genetike, ne poznaje nikave praiskonske hrvatske, srpske ili bošnjačke nacije — a posebice ne u nekim navodno čistim vidovima — temeljem čega bismo izvlačili dalekosežne zaključke koji obično rezultiraju morem krvi. Najteže je vršiti relevantna zaključivanja uronjen u aktualno zbivanje — no dovoljno je imati nešto dobre volje, istinoljubivosti, slobode od robovanja predrasudama i mitovima, da se shvati istina. Iako se u dokumentima mogu pronaći najstariji datumi spominjanja hrvatskog imena, ono do skorijih vremena nikada nije obuhvaćalo sve stanovnike suvremene države, a koje se elita na sve načine trudi umjesto građanima nazivati Hrvatima. U političkom smislu, to je dakako moguće, u etničkom pak — usred smo konstrukcije hrvatskog naroda kao jedinstvene etničke formacije. Daklem se hrvatsko ime nije prostiralo na teritorij današnjih sastavnica RH - Dalmaciju i Slavoniju i njihovo stanovništvo. Kao kuriozitet, i podsjetnik onima koji govore o nelegalnom ujedinjenju države SHS sa Srbijom, jer Hrvatski sabor nikada nije usvojio takav akt, zgodno je spomenuti da Dalmatinski sabor nikada nije razriješio državnopravne veze Dalmacije sa A-U, već je to učinio Hrvatski sabor koji nad njom nije imao nikakvu formalnu vlast! Genetička istraživanja, podržana ne samo činjenicama nego i s malo dobre volje da se shvati kako se ljudski rod od vajkada međusobno miješa, jasno ukazuju da hrvatskog naroda nikada ni nije bilo kao i drugih naroda kugle zemaljske do početaka njihove konstrukcije, kada se sve moguće raznolikosti ljudi prisutnih na jednom teritoriju nastoje izravnati, podvodeći ih naposlijetku pod jedno ime — narod. Hrvatski, srpski, bošnjački ili engleski — sasvim svejedno. To se čini svim mogućim, zamislivim i nezamislivim načinima koji omogućuju — prvenstveno eliti — lakši život na kontroliranom području. Podjarmljujući ratovima pobijeđene, uz kasniju njihovu asimilaciju, unificirajući jezične razlike normiranjem zajedničkog jezika, uvođenjem skupne valute i carina prema drugim teritorijima dok ih se eventualno ne inkorporira u vlastitu državu; slučaj ukrajinskog Krima na primjer , itd. Pritom sve te promjene bivaju predstavljene kao garant, a u kasnijoj povijesti i dokaz etničkog i državotvornog kontinuiteta. Što stariji narod, što starija i veličanstvenija država koja sa ovom suvremenom uglavnom ima više negoli nategnute povezanosti, to je veće apsolutno pravo koje se polaže na narodno i državno ime, te pravne posljedice koje to nosi. Kojih se u danom trenutku, još lakše odriče no je bilo prihvaćeno, dakako — opet po diktatu elita. Usred perioda nacije u formiranju, javljaju se paradoksalne situacije. Kaže se da je jezik bitna odrednica naroda, dok istovremeno egzistiraju tri dijalekta kojih se govornici međusobno teško sporazumijevaju, ali se svi oni svrstavaju pod hrvatski jezik. Onu normiranu štokavsku ijekavštinu, kojoj odričemo varijetetnu povezanost sa okolnim, svima razumljivim različicama, istovremeno inkorporirajući pod zajedničko ime uzajamno teško razumljive dijalekte? Za koje, usput rečeno, postoje zahtjevi u nekih hrvatskih intelektualaca da se proglase zasebnim jezicima , ,! Kojim onda jezikom govore Hrvati? Kajkavskim, čakavskim, štokavskim ili — hrvatskim? Ako je zajednički jezik osnovni uslov postojanja nacije neki autori navode više uslova , sasvim lijepo se uviđa logička zbrka u koju upadaju zastupnici postojanja čakavskog i kajkavskog jezika; zašto ne i čakavske te kajkavske nacije? Upravo negiranje te činjenice ukazuje kako im je sporazumijevanje zadnja rupa na svirali, a prvenstveno - okupljanje u jedinstvenu, hrvatsku naciju! Zaista, konstruktorski radovi još uvijek su u tijeku! Dakako da će, usred procesa formiranja hrvatske nacije preostati ono što eliti jedino i odgovara — varijetetna različica zajedničkog policentričnog jezika, jer jedino ona i podrazumijeva lakše sporazumijevanje, promet roba i usluga na teritoriju pod kontrolom vlasti. Tijekom vremena izgubit će se averzija i prema razumljivim različicama srpskohrvatskog jezika, jer neizmjerna žudnja kapitala za širenjem jača je od ograničavajuće želje kratkovidih nacionalista za jezičnim, nacionalnim i inim ograničenjima. Kapital će prerasti ograničenja koja je sam uveo u prilog svoga rasta, jer će mu postati smetnjom. Kao štu su SAD to uspješno izvele u kraćem, tako će se to desiti u Evropi a potom i svijetu u mnogo, mnogo dužem periodu. Regija uvijek kasni u fazi, te je interesantno vidjeti kako će izgledati rezulat kolizije dva paralelno odvijajuća antagonistička procesa — lokalnog formiranja nacija praćenog začetkom njihova izumiranja u širem okružju da se to sagleda potreban je istančan osjećaj za povijesno vrijeme. Elite koje vode cijelu stvar, nalaze se u prilično škakljivom položaju istovremenog inzistiranja na lokalnim ograničenjima kako bi učvrstile položaj unutar uzurpiranog unutrašnjeg tržišta u okružju širih procesa kojima se moraju prilagođavati. Kratkovidno, iz interesa inzistirajući na povijesnom kontinuitetu vlastite etnije i jezika kao njegove bitne komponente, nisu sposobni uvidjeti umiranje i jednog i drugog, kao tek privremenih etapa u socijalnoj evoluciji čovječanstva. Ništa nije besmrtno, kako nastane tako i iz umre kada mu napukne čas. Bezbrojni jezici svakodnevno širom svijeta, jer nestaju njihovi prirodni govornici — što nasiljem, što prirodnim izumiranjem, što prihvaćanjem suvremene lingua france i još niza razloga, a dugoročno gledano zbog onog najočitijeg za nezamagljene umove — potrebe za zajedničkim, svima razumljivim oblikom sporazumijevanja stanovnika globalnog sela, u koje se pretvorila naša planeta. Stoga i učimo strane jezike od najranijeg perioda vlastitog obrazovanja. Izumrli jezici vrlo teško će se revitalizirati u smislu obnavljanja aktualnih govorničkih grupa — svijet za to naprosto ne pokazuje potrebu — što ne znači da nije zainteresiran sačuvati kulturalno naslijeđe niklo na tim jezicima. Naravno da je u općem interesu sačuvati pisane, fonetske, gramatičke i pravopisne karakteristike nestajućih jezika, kako nam oni jednog dana ne bi postali sasvim nerazumljivi i zahtijevali novog Champolliona za dešifriranje. I, dakako, radi razumijevanja velike kulturalne ostavštine — baštine cijelog ljudskog roda - podignute na tim jezicima. Ako je jezik bitna karakteristika naroda, bez koje je nemoguće istoga zamisliti, kako to današnji Srbi ipak prepoznaju svoj nacionalni identitet, unatoč iz javne upotrebe potisnutog slavenosrpskog zadržao se samo u pravoslavnoj liturgiji? Dali je u istom smislu bilo upereno i novosadsko prihvaćanje pravopisa zajedničkog policentričnog jezika, uz uvažavanje regionalnih različitosti, ili je tendencija bila obično posrbljivanje? Osjećaju li se Srbi ugroženiji od minimalno različitih varijanti susjednih naroda, a ovi od srpske — negoli su se osjećali prihvaćanjem Vukove reforme? To nije pitanje niti za lingviste, niti za povjesničare, već prije za psihopatologiju politike i kolektivnog mentaliteta formiranog njome. Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine — jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći — dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika u osnovi, jednog te istog! Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte — primjerice - na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne u povijesnom vremenu svi su oni novostasali ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da — kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi — diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti? Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja. Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati a na sličan način i ostali narodi kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih drugi tvrde, iranskih plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama — a vođen isključivo interesima aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji - zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti — što zaluđeni narod ni ne primjećuje — pokazuju i slijedeći primjeri. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija element diskontinuiteta društvenog razvoja nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije — jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika — uz primjereno iskazane počasti - kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača prvenstveno SAD sprečavaju od pucanja — u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima — a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana — mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se — zar ne — učiniti odlučni korak naprijed u rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest ne samo tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a daleko mu majka! Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena. Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda — sve u navodnom hrvatskom interesu - komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić — gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima i Franjo Tuđman — sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti — sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista — kod većine, a prvenstveno kod političara — ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi — od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova — više nego dobro znali. Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao — bez korijena si nitko i ništa. Kao — kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat — pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin — pripadnik nebeskog naroda? Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade — bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije. U perspektivi bi konglomerat bosanskohercegovačkih naroda, mogao prerasti u jednu — bosansku naciju. Trenutno to izgleda fantastičnije od naučne fantastike. No, nikad ne reci — nikad! Ritual Ljeti, kad rano zapuca zora, obično ustajem oko šest kako bih - nakon odlaska svoje majke s ovoga svijeta - nastavio ritual koji smo zajedno upražnjavali. Ispijanje crne kave, negdje oko sedam, uz ugodne tonove zvona sa zvonika obližnje baptističke crkve. Nije to jednolična zvonjava kao kod katolika, već ugodna melodijska improvizacija koja je oboje opuštala, odvodeći nas u vlastite svjetove. Majku, umjereno religioznu osobu, u svijet koji ja kao nevjernik nisam mogao zamisliti ni shvatiti, i mene u dubine vlastite unutrašnjosti. Oboje smo se u tim kratkotrajnim časovima uticali od stvarnosti, ponirući u bezdane svojih psiha; bijasmo - unatoč formalnim razlikama - na istoj valnoj dužini doživljaja za koji su sasvim nebitne interpretacije. Stanujem u dvokatnici - još u bivšoj državi izgrađenoj za potrebe oficirskog kadra - sa otprilike desetak stanara, nasuprot koje je ista takva, na koju mi pogled pada s prozora kraj kojega upražnjavam svoj ritual. I baš svakoga dana, u isto vrijeme kad i ja, moj nešto stariji komšija na malenom balkončiću susjedne zgrade zato ga i zovem susjedom , ispod klobuka instaliranog zelenog suncobrana, ima — zajedno sa suprugom i već odraslim sinom - svoj vlastiti obred, nazovemo li tako aktivnosti koje se ponavljaju na manje-više isti, stereotipni, neizmjenjeni, a njegovim učesnicima silno značajni i dragi način. Ne poznajem, sem iz viđenja, tu porodicu kao što i oni mene znaju tek iz pokojih slučajnih mimoilazaka na ulici i, dakako, iz svakodnevnog svjedočenja njihovih djelatnosti. Kakvog je karaktera ta obitelj, jesu li složni, vlada li među njima harmonija ili raskol samo vješto prikriven formalnim jutarnjim obredima, ljube li se ili tek strpljivo međusobno podnose skrivajući duboko u sebi međusobne antipatije, ja zaista ne znam niti me posebno zanima. U glavi sam stvorio sliku drage familije koja je svojim aktivnostima postala suučesnik mojih vlastitih, kao da podržava osobnu nostalgiju i sjećanje na zauvijek iščezla vremena. I dok tako danomice, iz jutra u jutro, ispijam šalicu kave i sjećanja, iznova me obraduje da imam neku vrstu tihih suučesnika, ma i stotinjak metara udaljenih od mene. Nekako unaprijed vjerujem da ću ih vidjeti, i kad se obistini moje očekivanje razvedrim se nastavku kontinuiteta naših - formalno zajedničkih, a u suštini tko zna koliko različitih - zadovoljstava. Jednog nepredvidivog dana, možda ipak nekoga od te familije neću više vidjeti jer je pošao tragom moje iščezle majke; hoće li preostali — poput mene — nadalje meračiti, prizivajući sjećanje na svog dragog pokojnika? Poživim li dovoljno dugo, možda ću prisustvovati osipanju ove obitelji, odlasku njenih članova — jedan po jedan - put neistraženih elizejskih poljana. Hoće li preostali, nošeni inercijom ljubavi za vječno iščezlim najbližima, nastaviti ispijanje jutarnjih kavica, ili će se zatvoriti u svoje, samo njima pristupačne svjetove, uskrativši mi tako uživanje u zajedničkim obredima? Razmišljaju li i oni slično o samcu s prozora susjedne zgrade koji im se svakodnevno virtualno pridružuje, dok zvuci sakralne glazbe miluju naše uši? U Hrvatskoj su održani izbori za Evropski parlament, nekima je bio rođendan, drugima samo poslijednji dan vikenda pred novim radnim tjednom imaju li srećom posao , a trećima baš ništa izuzetniji dan od bilo kojega u godini. Prije točno 70 godina, u četvrtak — također nije bio poseban dan, izuzme li se da je svijet već šestu godinu bio usred najkrvoločnijeg sukoba u ljudskoj historiji, a u nas su već četiri godine otpor fašističkim silama u sprezi sa domaćim izdajnicima, pružali jedini aktivni antifašisti u Regiji — jugoslavenski partizani! Prepad na bosanskohercegovački gradić zaslugom ustaških obavješatajaca bila je poznata lokacija Vrhovnog štaba njemačkih desantnih snaga ojačanih četnicima, završen je totalnim fijaskom što se suštine plana tiče, mada je trebao biti lako izvedivo iznenađenje s obzirom na oslabljene partizanske snage poslije neuspjelog prodora u Srbiju, i datum izvršenja — kako su njegovi planeri krivo smatrali — na Titov rođendan rođen je 7. Po završetku rata, na prijedlog kragujevačke omladine počela se trčati tzv. Ipak, Tito bijaše neizmjerno veći, inteligentniji i pragmatičniji od svojih kritičara tek poslije njegove smrti ohrabrenih skinuti brnjice , a da bi takvo tumačenje — nažalost, prošireno i kod mlade generacije — držalo vodu. Nisu oni prisilili cijeli splitski stadion da spontano zapjeva svom mrtvom vođi. Dan Mladosti i štafeta koja se povodom njega trčala kroz cijelu zemlju, nije bila nikakva proslava njegova rođendana — kako se tendenciozno tumači - već je trebao značiti simbolički izraz odanosti mladih generacija ideji socijalističke Jugoslavije, odnosno izgradnji socijalizma kao društvenopolitičkog sustava. Na žalost, i omladina na koju smo bili ponosni, i grad Split zajedno sa svim jugoslavenskim gradovima, i kojekakvi slobodani, franceki, alije, milani i ini patuljasti tipovi koji nikada nisu dostigli status državnika, već samo voditelja nacionalnih krda u što se većina naroda Federacije premetnula , prvom su prilikom oskvrnuli spontano danu zakletvu. Jeli Tito bio samozvani diktator, dali je njegovao kult ličnosti, jeli Jugoslavija bila neprirodna tvorevina koja to država nije umjetno sazdana mačem, ognjem i mecima, s temeljima na krvi i kostima svojih državljana? O tome nek' razglabaju ozbiljni povjesničari koji će u kontekstu vremena, prostora, globalnih zbivanja i djelovanja ostalih svjetskih vođa razmotriti sve grijehe i pozitivne strane države i njenog vođe, ne pozivajući se samo na detalje koji podupiru njihov ograničeni svjetonazor. Ovaj šturi teskt, tek uvod za razumijevanje pjesme koja mu slijedi, je naprosto nostalgija za jednom državom zauvijek nestalom s historijske pozornice, perspektivnijom od fragmenata na koje smo je razbili. Dakako, da je nastavljen njen evolucijski razvoj nasilno prekinut kontrarevolucionarnim raspadom. Jednostavnim riječima, bila je neizmjerno bolja, s obećavajućom, brutalno prekinutom budućnošću, negoli se ovaj čas smiješi novonastalim domovinama. Imala je nesumnjivi antifašistički imidž u očima cijeloga svijeta; priklonila se — okupivši većinu država Globusa - nesvrstanosti u tenzijama između atomskih velesila; imala je rastuću perspektivu sve veće socijalne pravde za svoje građane negoli današnje generacije mogu zamisliti; i obećavajuće izglede razvoja dostojanstvenih ličnosti u okviru samoupravljanja nasilno prekinutog privatizacionim banditizmom njenih rušitelja. I perspektivu mirnog, evolutivnog razvoja - bez mrtvih, silovanih, invalidnih, bez razrušenih domova i infrastrukture. Naravno, perspektiva je kondicionalni pojam — ovisi samo o ljudima koliko će biti realizirana, a koliko u smeće odbačena. Dok poplave uništavaju ljudske živote, stoku i materijalne vrijednosti u BiH, Srbiji, Hrvatskoj; dok se građani žale na nedostatak odvodnih kanala, neodržavanost i začepljenost postojećih; dok jauču zbog nedostatka obrambenih protupoplavnih nasipa, mehanizacije ili rezervi najnužnijih potrepština, a tek će početi cviliti zbog mizerne nadoknade štete koju će im država isplatiti, neka pokušaju odgovoriti na jednostavno pitanje: Koliko bi se nasipa moglo izgraditi, odvodnih kanala iskopati, mehanizacije i potrepština nabaviti, kolika bi se odšteta mogla isplatiti stradalnicima,... Oni što su se obogatili švercom oružja, privatizacijom, ratni profiteri i zločinački banditi — uglavnom uhljebljeni u političku i privrednu elitu država po njihovoj mjeri - ponudit će svoj, a vi nađite vlastiti odgovor. Neki će reći kako je i rat elementarna nepogoda, i u velikoj mjeri biti u pravu. A ja kažem da je ludilo masa koje zakoči njihovu sposobnost razmišljanja, koje po samodefiniciji humane stvorove učas pretvori u svoje krvoločne evolucione pretke a ljudske zajednice svede na nivo zločinačkih i pljačkaških hordi, ponajveća nepogoda koja može snaći ljudski rod. I dok o tome kontate, vidite koliko su vodene bujice pogodile vas, a koliko one što vam nastoje nametnuti svoj odgovor, kao što su vam uvalili i rat. Eto, svi mi imamo što imamo, odnosno što nemamo, a ja se prisjećam onoga što nas je većina mogla imati. Ja države ne volim; ni ovu sadašnju, ni onu bivšu, ni neku buduću koju će možda povijest u krvavim porodiljnim mukama opet izroditi. Neopterećen sam liderima, kako bivšim tako i sadašnjima — bliža mi je pomisao da govna uvijek isplivaju na površinu, a među njima se rijetko nađe izuzetak. Nisam posebno volio ni mrzio Tita. Nastojao sam nikad ne biti dijelom beskičmene idolatrijske gomile, u transu čijeg obožavanja se gubi dostojanstvo osobe — zbog toga ga nikada nisam vidio uživo, čak i kad je i boravio u mom rodnom gradu. Ipak, iz današnje perspektive cijenim ga neizmjerno više no bilo kojeg liderčića što su se ispilili iz njegove sjene. Bilo je stvari u bivšoj državi koje mi se nisu sviđale, ali koje su se iz dana u dan popravljale, sve dok se nije vidjelo da rekonstrukciju vrše samozvani majstori, pa je i rezultat ispao shodno tome. I onda sam je, a posebno sada, sagledavao u evolutivnom slijedu — kao državu koja se razvijala na bolje — a ne kako njeni kritičari obrazlažu izvlačeći izolirane povijesne fragmente koji im odgovaraju za njeno opanjkavanje. Procesi u prirodi i društvu su nepovratni, svakako mi je kao prirodoslovno obrazovanoj osobi poznato. Nema povratka na staro, a postoji i šansa da sadašnje slijednice umrle države krenu boljim stazama no su ih usmjerile njihove elte. No, dvadesetak godina nakon postjugoslavenskih ratova, optimizam je kod mnogih okopnio, napose ako su svijesni da im je oteto dvije dekade života. Nostalgija je pravo svakog čovjeka. Za mladošću, roditeljima, raskinutim prijateljstvima, ljubavima, profesionalnim ili sportskim uspjesima, boljim životom, pa i državama za koje mislimo da su zavrijedile svoj opstanak. Nesputani ljudski duh slobodan je lutati planetom bez ograničavanja međudržavnim međama, administrativnim zabranama i idiotizmima nacionalističkih političara; može si dozvoliti putovanja još uvijek realnim krajolicima i irealnim, neostvarenim potencijalima bivše domovine. Probisvjetima, razbojnicima, zločincima, budalama i mentalno ograničenim ljudima u inat. Jednog dana ovaj kaos će se sigurno smiriti. Kojim god imenom tada nazivali stvari, bez obzira hoće li morati prijeći državne, republičke, pokrajinske ili tko zna kakve granice, ljudi poput sudionika proteklog BAV-a te njima slični će ih sigurno prijeći. Jedinke koje međusobno srodstvo nalaze ne po jeziku ili naciji, teritoriju, historiji, kulturi, ideologiji, vjeri ili rasi već po srcu, duhu, poštenju, istini, ljubavi, suosjećanju, moralu, širokogrudnosti, prijateljstvu, znanju, kreativnosti, dobroti, ljudskosti,... Jer za njih i nema granica. Nije opasnost u razdvajanju — ona se krije u otuđenju. Kod pravih ljudi te opasnosti nema. Na Triglavu tada, ja sam staj'o i pogledom širinu upij'o… Domovino, da sam onda znao, plakao bih, a ne bih se smij'o. Letile su ptice oko mene, a granica — nebo je bila… Kuda god ja pogledom skrenem, čini mi se — Zemlja moja mila hvata se za ruke i radosno igra. Bećarac il' slavonsko kolo vrte se k'o nezasitna čigra. Zemljo moja, oj što sam te vol'o! Gledao sam Savu kako teče nizbrdo, u slavonska polja; s Dunavom gdje ona se sreće sred žitnice, vojvođanskih polja. Ponositu Bosnu sam promatr'o, šarao mi pogled kud me volja… Naivno, no s ljubavlju smatr'o kako ćeš mi postajat sve bolja. A na jugu, plesalo se oro. Na Skadru je prebivala vila… Vjerov'o sam, mada nisam mor'o: Domovino, najljepša si bila! Na Triglavu stojim ja i sada. Ptice pored mene, k'o i prije, lete. Al' u meni, nije više nada — no sumorni grumen crne sjete. Svi što niste ukaljani krvlju, misao se moja na vas vraća… Oprat ćemo, jednom, mi tu mrlju — i ponovo bit' ćemo braća! Domovinu gledat ćemo s gore, kako nam se osunčana grije, i ljubit' joj starodrevne bore, a ona će opet — da se smije! Prema izvještaju koji američki Ured za popis stanovništva objavljuje svake godine, a čiji najvažniji detalji se mogu naći na - lani je obitavalo planetu oko 7. Prosječna starost svjetske populacije iznosila je 67. Za naše daljnje potrebe ovo je sasvim dovoljno, te se opraštamo od agencije do njenog narednog izvještaja. Pa, zaista - kud bre sve to ode? Zbivanja u prirodi su načelno nepovratna, te nas ne bi smjela začuditi naša nesposobnost izrade vremeplova za povratak u najbolje dane, ali nas to ne može utješiti da će iza ostati samo sjećanja naših potomaka. I pokoji materijalni dokaz naše kreativne opstojnosti, koji će samo dodatno pobuđivati uspomene. Pretvorba vremena iščezlog nam života u pamćenja koja kolaju neuronima mozga naše djece baš i nije nekako fizikalno, a još manje duhovno prihvatljivo. Tim prije, što spomenuta znanost temeljem svog cjelokupnog praktičnog i teorijskog iskustva nudi jednu krhku i varavu nadu, s dna : ništa u svemiru ne nastaje iz ničega, niti se pretvara u ništa — sve predstavlja samo mijenu iz jednog u neki drugi oblik bivstvovanja. Razvojem svoje nauke, došli su do zaključka kako ništa ne može nestati bez traga, već se samo pretvoriti u drugi oblik postojanja. Slijedeći zaključke svog najpoznatijeg znanstvenika Twosteina, kombinirane sa spoznajama iz raznoraznih zakona očuvanja, spoznali su da proteklo vrijeme ne nestaje, već se naprosto pretvara u svemirski prostor, uslijed čega se cijeli univerzum nalazi u ekspanziji. Pokazuje naprosto koliko energije ima u jedinici mase ustvari, to pokazuje kvadrat brzine svjetlosti. Formula pokazuje da je moguća pretvorba vremena u prostor, sa faktorom konverzije jednakim brzini svjetlosti. Kuda je nestala naša mladost, zašto se ono prošlo ne može vratititi? Allova analogija odgovorila je na to pitanje na najjednostavniji mogući način. Prošlo vrijeme nije nestalo, ono se pretvorilo u drugi oblik — novonastali prostor — ostavivši tragove prošlih zbivanja u našem sjećanju! Stvari se u svemiru samo preobrazuju iz jednog oblika u drugi, što je najočitije na primjerima pretvorbi energije. Što, zaboga, rade naši znanstvenici? Za koga vraga im izdvajamo iz našeg poreza — da sjede i ćoškaju jedan drugome leđa? Legitimno pitanje, no ne brinite — autor članka spasit će, i još malo unaprijediti stvari. Upravo zato služe demografski podaci s početka teksta. Najnovija istraživanja pokazuju daklem, neki naučnici nešto i rade! S obzirom na univerzalnost znanstvenih spoznaja, one moraju biti jednake Lamanyjcima , Alleloncima ili Zemljanima , a kako su znanstvenici poznati po radodarnoj izmjeni rezultata svojih istraživanja, iskoristit ću zaključke spomenutih civilizacija, unapredivši ih na slavu ljudske vrste i osobnu, dakako. Tijekom prosječnog prebivanja na planeti, svakome od stanovnika Globusa otišlo je u vjetar, pardon — pretvorilo se u novonastali prostor — oko 67 godina života. Blizu 483 milijarde godina života Zemljana — njihovih subjektivnih vremena - je iskorišteno za izgradnju prostornog tkiva svemira! Pa, koliku je to protežnost izgradilo tih stotine milijardi iščezlih godina stanovnika ove planete? Odgovor je trivijalan, leži nam kao na dlanu: treba samo sve podatke pretvoriti u prikladne fizikalne jedinice, te izračunati iz spomenute, najjednostavnije fizikalne formule! Totalni fijasko — nastalo je 483 milijardi svjetlosnih godina novog prostora, što je oko 35 puta više od radijusa svemira! Naučnici su poznati kao izuzetno snalažljiva čeljad. Naime, očito je da svi stanovnici Zemlje još uvijek nisu proživjeli cijeli životni vijek; ima doduše staraca od stotinjak i kusur godina, ali i nesrazmjerno više dojenčadi od svega par dana starosti. Izbjegnut ću i objašnjenja o krajnjem pojednostavljenju kojim smo pristupili problemu, s obzirom da se čitaocu počelo drijemati već nakon prvog pogleda na formulu radi koje je bio na produžnoj nastavi, pa direktno prijeći na zaključak. Daklem, nisu samo sjećanja, izbjegavši Kronosovoj gozbi , jedino što je ostalo od prohujalog vremena. Ostali su čvrsti fizikalni tragovi nečega za što smo smatrali da je zauvijek prohujalo s vihorom , a to nam može probuditi novu nadu. Treba samo naći fizikalni način obrnute promjene - prostora u vrijeme! Nemojte sad od mene suviše očekivati, mora nešto ostati i za vaša pregnuća, zar ne? Ipak, preostade suštinsko pitanje, na koje je vaš lucidni kolumnist također odgovorio u jednom tekstu, kojega se na žalost ne može sjetiti demencija ga polako sustiže , a ne da mu se previše tražiti jer ima pametnija posla. Zašto se to zbiva? Pojednostavnit ću, koliko se prisjećam, svoj odgovor iz zametnutog teksta. Zbog sasvim otrcanog razloga: tijekom ljudske historije gomila se sve veći skup stečenih spoznaja koje se u sve kraćim vremenskom razmacima uvišestručuju. Pa, zar vam nije jasno? Sve to mora nekuda stati, biti nekud smješteno, i iz tog se razloga svemir ubrzano širi - kako bi mogao akumulirati sve spoznaje i proizvode ljudskog duha! Potvrđena je pretpostavka stara gotovo kao i ljudska civilizacija uz dužno priznanje Lamanyjcima i Alleloncima - primata neumrlog duha nad prolaznom materijom. Duha, koji je, kako se ispostavilo, ne samo pokretač napretka čovječanstva, već je odgovoran i za ubrzano širenje cijele vasione! Eto, sad kad znate činjenice, uzroke i posljedice, ja odo' - pošto sam završio tekst - u nešto pametno utrošiti vrijeme koje mi polako ističe. Na kraju, samo još dobronamjerno upozorenje na oprez. Naime, uspije li nam promijeniti tijek vremena - osim lijepih, mogle bi nam se povratiti i ružne stvari; poput ratova, genocida, prirodnih katastrofa, boleština,... Dapače, potekne li vrijeme unatrag, realnom postaje za nacionalšoviniste Regije upravo sablažnjiva opcija — ponovna reintegracija njihovih bananistana u državu koju su uspješno raskomadali. Baš paradoksalno, zar ne: u skučenijem svemiru jer se prostor sažima uslijed pretvaranja u vrijeme imali bi prostraniju državu! Stoga je za očekivati da će konzervativni faktori pružati ogorčeni otpor opisanom smjeru istraživanja. Ako našu metodu inverzije prostora u vrijeme ne uspijemo opskrbiti selektorima koji bi to spriječili, svo već jednom proživljeno zlo ovoga svijeta moglo bi nam se ponoviti. Samo, ne bi li bilo daleko svrsishodnije da umjesto bavljenja prošlošću, filtriramo naše postupke za buduća vremena koja stoje pred nama i našim potomcima? Jeli to ipak nevjerojatnije od ostvarenja maštarija darovanih čitateljima, u zajedničkom pokušaju bijega od surove tranzicione stvarnosti, koju ni bujna mašta vašeg kolumnista nije umjela zamisliti? Dakako, čovjeku, jer se njegove vrste Tvorac već odavno odrekao odjezdivši u mirnije dijelove svemira, i prepustivši je vlastitoj sudbini. Ipak, čini se da zaista postoji vrednija stvar od života — dapače, i više stvari — jer čovjek često dobrovoljno ode u smrt radi njih. U obranu obitelji ne jedan je položio život, kao i u borbi za slobodu ; nezgodno je jedino razilaženje u shvaćanju tog općeg pojma. Borci za slobodu ili uspostavu tiranije, dilema je koju i jedni i drugi a koji su koji, ostaje često vrlo dvojmljivo često i svojim životima nastoje dokazati, odnosno demantirati. Čini se kako nas je već spomenuti odbjeglica od vlastitog djela, dobrano nasamario sijasetom pogrešaka ugrađenih u svoju kozmičku inovaciju — razumni život. Vjernici će se zaklinjati da je upravo u tome i cijela poanta — slobodi koju je dao čovjeku da sam sagledava, procjenjuje i odlučuje o stvarima koje prečesto i život znače. No, to nas opet dovodi do koju rečenicu prije ove, o tumačenjima općih pojmova i cijeni koja se za to plaća, i tako circulus vitiosus — ad infinitum. Dok se Tvorac negdje opija, zaboravivši patnje svog diletantskog djela. No, vratimo se na povod ovom tekstu. Neznani put se, povodom Svjetskog dana slobode medija , već nekako tradicionalno — pretvoreno u medijski anale — ne samo na njihovo opadanje tijekom zadnjih desetljeća, već i na sudbinu medijskih poslenika, novinara radnika sve češće stradalih od ratnika ovih ili onih tumača kategorije slobode. Pažnja je svakako zaslužena, posebno što se ljudskih života tiče — izgubljenih u pokušaju obznanjivanja javnosti istine o zbivanjima s kojih izvještavaju. I tu smo opet kod stvari važnije od ljudskog života, rad koje, znajući sve potencijalne opasnosti što im prijete, izvjestitelji ne odustaju u pokušajima da nam ih približe - istine! I opet smo kod jedne riječi, povezane kako sa slobodom , tako i sa istinom — u praksi još bitnijom od njih, jer objašnava njihov privid koji nam se nastoji nametnuti kao suština. Sve u ovom svijetu zbiva se zbog različitih, neusklađenih, često toliko proturječnih interesa da zbog njih nije teško ni ubiti. Odajući poštovanje njihovoj žrtvi ne gubeći iz vida među njima prevladavajući broj promotora tuđih interesa , a ne glasa istine , zalažući se za razvoj istinskih medijskih sloboda, a to su one koje iznoseći - pišući, govoreći ili prikazujući - pozadine parcijalnih interesa koji se nastoje nametnuti kao opći, bivaju neometane, potrebno je jedno shvatiti. Takva politička mafija nesrazmjerno je opasnija po sve nas od one kriminalne, s kojom je vrlo često u sprezi uzajamno sukladnih interesa. Seks je općeljudska djelatnost, ne samo ugodna njegovim sudionicima već i neophodni instrument održanja naše vrste. Druga je stvar što, bilo svojim ekstremnim oblicima upražnjavanja povezanih sa genetskim ili psihološkim problemima manjine ne, tu ne mislim na gay populaciju! Dok to, upravo spomenuti svi — odnosno, golema većina — ne shvate, dotle će i novinari svojim životima pridonositi obrazovanju i unapređivanju etike malih ljudi, koji nažalost ponajčešće i sami žrtvuju vlastitu slobodu i spoznaju istine u zauzimanju za svoje sitne, egoističnu interese. Provociranje evolucije prirodoslovac u metafizičkim vodama Gugutka najčešće je ljudi nazivaju grlicom, ali radi se o drugoj, srodnoj vrsti je plaha ptica. Doduše, svjedočio sam kako je na mom balkonu gdje sam hranio zrnevljem jedan par, mužjak sam samcat — idući od jedne do druge — rastjerao jato od više no trideset njih koje su se htjele pridružiti gozbi. No, to su ipak odnosi unutar jedne vrste — i među masom kukavica neki se ističu manjkom te osobine, te bismo ih mogli smatrati hrabrima. Sada, nakon selidbe u novi stan, pred prozorom se gnijezdi par gugutki koji upravo ima mlade. Kako hranim golubove starim kruhom, često dolijeću gavranovi koji im ga — bez ikakvog otpora — otimlju za svoju mladunčad. Dok golubovi tako pasivno promatraju otimačinu njima namijenjenog obroka, majka grlica se ne ustručava napasti sasvim odrasle gavrane približe li se previše gnijezdu, što ovi — bježeći glavom bez obzira — očito ozbiljno shvaćaju. Konačno, to je na neki način osobina majki sviju vrsta, od onih najjednostavnijih do čovjeka. Majke i životom brane svoju mladunčad. Odgovori se kreću u smislu da je to naprosto majčinski instinkt razvijen evolucijom, kako bi jedinke prenijele što više gena u svoju vrstu. Čovjek je navodno misaono i razumno biće; on može smisliti kako će mu u onemoćalim starčkim danima biti potrebna pomoć njegove djece, koju oni — vodeći se istim razmišljanjem — u većini pružaju svojim roditeljima. Oni su brinuli o meni kada sam bio mali, red je da ja to uzvratim u njihovoj starosti, očekujući da moja djeca nastave takav trend. Ali, što ćemo sa grlicom, i sličnim stvorovima kojima, bar na današnjem stupnju znanja, priznajemo samo instiktivno ponašanje? Kakvu ličnu korist ima moja grlica od žrtvovanja života za svoje ptiče, kad oni ionako prvom prilikom napuste gnijezdo nikada više ne prepoznavši roditelje, kao ni oni svoju djecu? Zašto bi im evolucija dodijelila svojstvo brige za mladunčad, s gledišta njihove lične koristi? Naravno, sa stanovišta cijele vrste to se može razumijeti, jer njen opstanak ovisi o brojnosti populacije. Ali, zna li to na koji način moja grlica? Bježeći iz metafizike u možda još veću metafiziku, prisjetimo se , heretičkog britanskog biologa, osnivača teorije točnije, hipoteze morfogenetskih ili tzv. Ono oblikuju kolektivnu memoriju vrste koja je ishod svih prethodnih ostvarenih stanja organizama, a sadrži informacije koje utječu ne samo na ponašanje, već i na izgradnju živih organizama. Informacija koju nudi kolektivna svijest, o potrebi održanja brojnosti vrste radi što lakšeg nošenja sa nevoljama u borbi za opstanak , na taj bi se način prenosila iz polja u svaku jedinku, što bi neposredno stimuliralo majke na obranu i brigu oko svog potomstva! Kao što je struktura gena, prema standardnoj genetici odgovornih za svojstva organizama, posljedica neprestanih evolutivnih promjena, tako i morfogenetsko polje ima posljedična svojstva evolucije cijele vrste. Mogli bismo reći kako geni, prenoseći nasljedne osobine struktuiraju opća svojstva vrste preko pojedinačnih svojstava njenih pripadnika, tako i obrnuto — morfičko polje kao osobina vrste, reverzibilno utječe na neka svojstva i ponašanja jedinki. Kolektiv vrsta i njegovi pripadnici jedinke nalaze se u nekoj vrsti povratnosprežnog uzajamnog djelovanja. Neka vrsta biološkog oblika fizikalnog zakona akcije i reakcije. Uostalom, ne traži li i čovječanstvo kroz cijelu svoju povijest, oblike prihvatljivog uravnotežavanja odnosa jedinki i društva? Svaka hipoteza zahtijeva predvidive i potvrđene efekte da bi se etablirala, što nažalost za sada? Ipak, barem na prvi pogled — nisam niti biolog, niti detaljnije poznajem teoriju — kao da sasvim dobro objašnjava obrambeni mehanizam vladanja majke gugutke. Kako se Sheldrake inače psiholog i doktor biokemije, svojevremeni suradnik britanskog Kraljevskog društva i predavač biologije na Cambridge University bavi i područjima s ruba, možda točnije rečeno — s one strane znanosti, to baca veliku sjenu na njegovu hipotezu koju većina znanstvenika smatra pseudonaučnom. Više o njoj može se naći na linku u okviru teksta, ili knjigama navedenima unutar nje. Poznato je iz povijesti i one najnovije da se ljudska društva vladaju poput krda — zbijaju se u opasnosti, gotovo bespogovorno, bezotporno slijedeći vođu koji im uspije nametnuti svoje ideje. Ginuti za domovinu, je za većinu neupitno pitanje — samo im netko treba inputirati u mozgove dovoljan razlog, i oni kreću u rovove, na barikade, na bajunete, metke i granate. Jednom rječju, u smrt. Međutim, poznato je kako ipak takav delirij ne zahvaća sve ljude, točnije manjina pokazuje zavidnu otpornost na ovakvu indoktrinaciju svojih političkih vođa, zadržavajući neovisnost mišljenja i analize razloga zbog kojih bi oni — navodno — dobrovoljno trebali ići ginuti uglavnom, aposteriori čak i oni najzadrtiji uviđaju — u korist elite koja ih je nagnala na taj samoubilački korak. Ginuti a ne živjeti, sic! Moglo bi se to pokušati objasniti odgojem, no — čak ako pretpostavimo da je cijelo društvo orjentirano na ovakvu indoktrinaciju svoje djece a to ustvari čine elite nametnutim odgojno obrazovnim programima , zašto se takve ideje u većine primaju a u manjine ne? Sa aspekta hipoteze morfogenetskog polja postoji lijepo druga je stvar, dali i točno objašnjenje. Između morfičkog polja i pojedinaca postoji izvjestan oblik rezonancije, utjecaja prema sličnosti: što je pojedinac sličniji svojim prethodnicima precima čiji doprinos morfičkom polju je u danom trenutku i najveći jer suvremenici tek ugrađuju svoj doprinos u njega , to je veći utjecaj polja na njih. Kako evolucija vrste nije proces koji ravnomjerno i u isti čas zahvaća sve njene pripadnike, za očekivati je da u danom času postoji masa evolutivno naprednijih pojedinaca, u biološkom i posebno u socijalnom smislu, koji su manje slični svojim precima te samim time i manje podložni utjecaju morfičkog polja. Dakako, vjerojatno prihvatljivije objašnjenje sastojalo bi se u tome — bez potrebe za ikakvim poljima - da kad su već socijalno napredniji, onda su naprosto i manje podložni indoktrinaciji od manje naprednijih srodnika. Interakcija pojedinaca sa morfogenteskim poljem svodi se na prijenos informacija, a to se — navodno — ovisno na što se ta polja odnose jer postoji opće morfogenetsko polje, ali i ona koja se odnose, primjerice, na zdravstvo, edukaciju, društvene konvencije,... To je vrlo slaba točka cijele koncepcije, s obzirom da je za prijenos svih informacija nužan neki materijalni nositelj zvuk, svjetlost, elementarne čestice, toplina,... Dovršavajući ova kvazi metafizička razmatranja, ipak se moram vratiti na pitanje koje ih je iniciralo: Kakvu ličnu korist ima gugutka u podizanju i obrani svojih ptića, kad ne može računati na njihovu zahvalnost i povrat učinjenog djela? Ako je to samo nagon, genetski kod ugrađen u svrhu održanja čitave vrste, to nije ništa doli mehanički program kakav vrtimo na kompjuteru. Eto, to bi bila njena osobna korist od brige za svoju mladunčad. Postoje li autor i njegov čitatelj? Često se u filozofskim, prirodoznanstvenim a i laičkim krugovima raspravlja o kategoriji postojanja. Postoji li nešto, i kako znati potvrditi dali to zaista egzistira? Postoji li galaksija s ruba svemira, smijemo li isto reći za onu onkraj horizonta opažanja, konačno — postoji li uopće moj sugovornik udaljen metar ili tisućama kilometara od mene, e da bi sve to kulminiralo pitanjima o vlastitoj egzistenciji. Odgovori se kreću od vjersko-metafizičkih sve do prirodonaučnih, što vrlo malo utječe na njihovo prihvaćanje od suprotstavljenih strana. Postoje filozofske definicije egzistencije ili postojanja, po mišljenju autora često toliko udaljene od stvarnosti da nije ni čudo kakao se stoljećima filozofi ne mogu složiti oko njihove primjenljivosti. Pođimo u razmatranju od cijelog svemira, završivši sa entitetom koji o njemu postavlja pitanja — čovjekom. Radi se naime - prema prevladavajućem tumačenju - o širenju samog prostora, koje stoga na podliježe spomenutom ograničenju, uslijed čega se udaljenosti između objekata povećavaju. Tako daleko, da svjetlost od njih još nije stigla od nas, te ih stoga ne vidimo i ništa ne možemo o njima reći. Neki to koriste kao argument da oni ti objekti za nas uopće ne postoje, jer nemamo nikakvu smislenu fizikalnu informaciju, daklem niti saznanja o njima. Ovaj mi se argument čini vrlo slabašnim, s obzirom da su oni sami po sebi sasvim implicitno uključeni u teoriju inflacije koja je ovih dana dobila veliku , uz dužnu skepsu svojstvenu naučnicima , daklem — tretirani su kao postojeći! Sem toga, kad jednog dana njihova svjetlost konačno ipak dođe do naših uređaja, hoćemo li smatrati da su se mađionačarskim trikom Velikog Mađioničara, preselili iz nepostojanja u postojanje? Sa ovako skeptičkog stanovišta o postojanju ne možemo ništa tvrditi niti o opstojnosti Andromedine galaksije, udaljene od nas oko 2. Daklem, najviše što bismo — sa stajališta spomenutih sumnjala — smjeli reći, je da je u to vrijeme postojala. Ali, postoji li ona sada, u času dok čitate ovaj tekst, već je izvan naše moći prosuđivanja! Ograničena brzina svjetlosti, ma kako ona ogromna bila, onemogućuje nam — nemamo li povjerenja u poredak svemirskih zbivanja koji se ne zbivaju na sasvim kaotični, slučajni način ubrzo ćemo spomenuti kvantnu mehaniku! Zamislite da razgovaramo, oči u oči, međusobno udaljeni 1 metar. Jeste li sigurni u tvrdnju da vaš sugovornik uopće postoji? Prije negoli odbacite ovako ekstremne upite, zapazite kako je s fizikalne strane gledišta situacija sasvim analogna maločas opisanom odnosu zemaljskog astronoma i Andromedine maglice. Svjetlosti je od nje do nas trebalo 2. Od vas do mene, isti ti prijenosnici informacije putuju doduše svega 0. Dakako, slijed ovako kratkih vremenskih intervala tijekom kojega se odigrava naša konverzacija, uvjerava me da ste još uvijek tu, ali — mogu li biti siguran da u idućih 3 nanosekundi nećete netragom nestati? S gledišta ranije spominjanih sumnjala, to svakako ne smijemo tvrditi, osim ako nemamo milenijskim iskustvom cjelokupnog čovječanstva fundiranu vjeru o prirodne zakone. Slijedeći putanju prethodnog zaključivanja, dolazimo do problema sadašnjosti. Što ona znači ljudskim bićima ove planete; postoji li ona uopće? Kao što raniji primjer sugerira, sve informacije o svijetu oko sebe čovjek prima preko pet svojih osjetila, proširenih tehnološkim izumima, što bitno ne mijenja stvar. Najbrže dolaze do njega informacije nošene svjetlošću u opisanom primjeru zvuku je potrebno oko 0. Jednostavno, da sve informacije koje primam opisuju svijet ne u ovaj čas, već onakav kakav je bio u bliskoj, bližoj ili daljnjoj prošlosti! Sve što prosuđujemo temeljem njih ne odnosi se na ovo moje sada, već na neki prethodni trenutak vremena. Pomislim li da govorite preglasno, u trenutku dok mi ta misao kola glavom, ona se odnosi na prošlost udaljenu 3 milisekunde! Zar opisani slučajevi ne indiciraju da, strogo shvaćen termin sadašnjost ne postoji kao takav za cjelokupnu ljudsku populaciju, već samo za njene pojedine individue? Prema tome, pitanje o postojanju sugovornika upravo sada, smisleno je samo sa stajališta osobe koja ga postavlja; sada - cjelokupna sadašnjost - nije jednoznačno određena za sve ljude svijeta! U tom smislu ona ne postoji! Što je, uostalom, i zaključak Specijalne teorije relativnosti. Pokušajmo izostaviti bilo koju drugu osobu, s kojim nužno razmjenjujemo uslijed međudjelovanja informacije — one fizikalnog tipa - nezavisnog o sadržaju razgovora. Upitajmo se dali mi postojimo glupo pitanje!? Svijet je dinamički, u neprestanoj mijeni, evoluira — što je postalo općepoznata paradigma svih znanosti. Daklem, shvaćam li sebe kao nepromjenljivo biće, uvijek isto, identično samom sebi — što na kratki rok nekako intuitivno svi zamišljamo — možemo samo zaključiti da griješimo. Čovjek u trenutku kad daje odgovor na to pitanje, više nije isti kao u času kad ga je postavio! Onaj raniji više ne postoji, zamijenio ga je načas neki novi, ovoga opet neki drugi i tako ad infinitum, točnije — do subjektove smrti, kad ni on više nije sposoban pitati se niti pružati odgovore. Dojenče, dijete, mladić ili djevojka, zrela osoba te starac i starica — faze su u neprekidnoj mijeni čovjekovoj, i oni postoje tek kao prolaznosti njegove egzistencije. U tom smislu, možda mi istovremeno postojimo i ne postojimo — svako prethodno postojanje prebrisano je onim narednim, šaljući ono prethodno u sjećanja, u lične ili kolektivne arhive prošlosti. No, vratimo se mi skepticima glede pitanja postojanja i njegove dokazivosti ukoliko i autora ovih redaka ne smatrate takvim. Kvantna mehanika, kao prevladavajuća uz ranije spomenutu Teoriju relativnosti suvremena fizikalna teorija, uvela je nov pogled na fizikalne zakonitosti, slijedom čega i na filozofsko razmišljanje o stvarnosti i postojanju. Njeni zakoni primjenjuju se na minuciozno tkanje koje sačinjava objekte svemira, uključivo i nas same — na mikrosvijet. Dok su zakoni makrosvijeta velikih objekata deterministički, u smislu da su predodređeni, neslučajni — podvrgnuti zakonu uzročnosti, gdje svaka posljedica ima svoj uzrok i može se proračunati ukoliko su nam uzroci i početni uvjeti sistema koji proučavamo poznati, dotle su kvantnomehanički zakoni posve drugog tipa. Ova suvremena teorija razmatra i nastanak, rođenje čestica iz mora virtualnih čestica takozvanog kvantnog vakuuma, a glede postojanja odnosi se sa do sada neviđenim stavom. Sve u svemiru u svojoj osnovi postoji tek kao potencijal, mogućnost ili nemogućnost ostvarenja, o čijoj realizaciji odlučuje slučaj! Realne čestice ovoga svijeta, međudjelujuće sa ostalim realnim česticama, rađaju se na čudesan čudotvoran? Kakva je njihova egzistencija i u kojem obliku, prije no su se realizirale iz tog potencijala, ne govori se ama baš ništa. Daklem, njihovo postojanje — uz sve ograde glede tog termina koje smo ranije spominjali — kao da je posljedica nekog nama neshvatljivog, metafizičkog čina Velikog Čarobnjaka opet smo kod njega! Čovjek je bofizikalni receptor — odasvud prima vidne, slušne, taktilne, okusne i njušne podražaje, koje mu organizam pretvara u njemu prepoznatljiv oblik: plavu boju neba, mora ili cvijeta, šapat ili galamu, hrapavo ili glatko, slatko ili slano, smrad ili miomiris, toplo ili hladno,... Postojanjem tih percepcija se ne bavimo, one su u tom obliku realne postojeće samo za subjekta, dok isti egzistira. Bez njega, u takvom vidu nemaju nikakvog smisla, mada i dalje postoje fizikalni agensi sposobni izazvati iste percepcije kod drugih subjekata. Da je Zemlja mrtav planet, bez ikakvog života, nebi ni imalo smisla govoriti o njima. Možemo, doduše, zamisliti robota programiranog da — primjerice — sve temperature iznad ledišta vode graduira od hladnog do nesnosno vrućeg, no to za njega ne bi imalo doživljajnu kvalitetu živog, organskog bića. Već i ovako djelomično razmatranje ukazuje na nekoliko stvari. Jedna od njih odnosi se na našu uzajamnu komunikaciju, za koju nismo ni svijesni koliko zavisi od neposrednih fizikalnih uvjeta i ograničenja u kojima se ona vodi. To podrazumijeva kako uvid u situaciju o kojoj pričamo, tako i valjanost zaključaka koji se izvlače iz često neshvaćene suštine samog uvida. Zašto mnoge tvrdnje — posebno one o postojanju bliskih nam objekata - proizašle iz uzajamne komunikacije ne smatramo dvojbenima i podložnima provjeravanju? Jedan od osnovnih razloga je upravo blizina komunikatora, uz ogromnu brzinu kojom se prenosi komunikacija. Već pismo koje iz Sarajeva dobijam nakon tjedan dana, ništa ne svjedoči egzistira li u trenutku njegova prijema njegov pošiljatelj — već samo da je postojao u času dok ga je pisao. Kad će astronauti iz Jupiterove orbite saopćiti zemaljskom kontrolnom centru da je s njima sve u redu, poruka stigla s kašnjenjem od četrdesetak minuta, morat će biti shvaćena tek uslovno — u trenutku njenog slanja, stanje na vasionskom brodu bilo je OK. Daklem, postoje li autor ovog teksta i njegov čitatelj u času dok ga čita, i za jednog i drugog je tek plauzibilna pretpostavka, nadajmo se kompatibilna sa stvarnošću. Zdravi i živi bili, postojali oboje sa cijelim svijetom zajedno! Autor i mediji - sujeta i kajanje Život i prečesto izgleda tako periodički struktuiran da gotovo ni ne zamjećujemo njegovu prolaznost. Dan smjenjuje noć, i noć smjenjuje dan. Danas kao i jučer, sutra kao i danas, morat ćemo u školu, na fakultet ili posao, i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Novi krug nogometnog prvenstva već je počeo netom što je stari završio; kao još jučer gledali smo Olimpijske igre a već su nam nove na pragu; na ekranima je novi prijenos dodjele Oscara a na stup svetog Vlahe iznova se diže zastava koju gotovo ni nije trebalo spuštati. Veslači Oxforda i Cambridga kao da ni nisu izlazili iz svojih čamaca, kao ni vozači Formule 1 iz svojih bolida, a svirači Bečke filharmonije — čini nam se — tek su se vratili s kraće pauze gdje su s baletanima i publikom popili kavicu. I tako, iz dana u dan, ponavljaju se periodično neka zbivanja, događaji i datumi, navodeći nas da smetnemo s uma hod spirale vremena koje nas neumitno vuče kraju, zavaravajući nas svojim svakodnevnim cikličkim zavojima. Tek prva sijeda vlas zapažena pri uobičajenom brijanju, bora koju nismo ni primijetili ili nije ni postojala? Postoje za svakog pojedinca neki izuzetno značajni datumi iz privatnog života, poput naših rođendana ili imendana, koje već po prirodi uobičajenog egoizma svoje vrste ne zaboravljamo, a tijekom života nakupi se još hrpa sličnih koje ne smijemo propustiti spomenuti se — uostalom, to može biti izuzetno opasno učiniti. Tko je i jednom propustio obilježiti dan kad je upoznao svoju ljubav, rođendan djeteta ili — ne daj bože — svojih roditelja, itekako je toga svijestan. Kad tad, poput oluje će se na nas srušiti bijes zaboravljenih i svakojaka izmotavanja koja nam u taj tren uspiju pasti na pamet; prezaposlenošću, stresom ili demencijom, potkupljivanje darovima vrijednijim no smo za njih kanili ta, nismo ni mislili, jer smo zaboravili! Možda ni do ponovljene prilike — za koju smo se zakleli da je ni po cijenu života ne smijemo propustiti — tek, za još jedan okretaj planete oko matične zvijezde. Badava se tješimo da smo se uspjeli izvući poljupcima, klečanjima, cvjetovima ili skupljim oblicima iskupljenja kad ugledamo praštajući osmjeh na licu voljene osobe, ne zanosimo se — stvar je izglađena, ali pohranjena negdje kao duboka, sporo zacjeljujuća rana razočarenja, u memoriju osobe koju smo povrijedili svojim zaboravom. Ne dao bog da nam se to još jednom u životu desi, barem ne sa istom osobom. Prisjećajući se značajnih datuma, uspijevamo se snalaziti u povijesti roda i vlastitim, ličnim historijama. Gledam da nikako ne propustim sjetiti se i na prikladan način, nekom sitnicom ili naprosto najobičnijom čestitkom, makar pokazati voljenima, prijateljima ili dobrim znancima, kako sam svijestan njihova prisustva u svemiru; što je još bitnije — značenja koje zauzimaju kao bitne okice u mreži mog života. Izuzev tih sasvim privatnih povezanosti — značajnih samo za sudionike života zajednički pletenog na ovome svijetu - koje nastojim jednom ili dva puta godišnje evidentirati, postoje i datumi bitni cijelom ljudskom rodu. Lično me ne zanimaju državni praznici — oni koji slave vječnost prolazne države točnije, njenu vječnu prolaznost, samo to slaviteljima nije sasvim jasno - predobro poznajem povijest da ne bih vidio kako se tale brže no led na Arktiku uslijed klimatskih promjena, no postoje neki univerzalni nadnevci za me značajni s pozicije humanističkog morala. Nije da su mi ti blagdani podjednako značajni poput onih lične prirode rođendana itd. I žao mi je ako to iz bilo kojih, vlastitih ili tuđom djelatnošću induciranih razloga ne uspijem učiniti. Još od malena su me učili da se čestitke moraju poslati pravovremeno, tako da stignu do slavljenika u pravi čas; koji dan prije ili upravo na onaj za njega toliko značajan. Može li netko biti zadovoljan s najboljim željama za pedeseti rođendan - samo jednom u životu stari smo točno pola stoljeća! Nema prevelikog smisla čestitati blagdan koji već ubrzano tone iza horizonta sjećanja slavljenika. A iduća godina je daleko, barem 365 dana predbacivanja sebi ili drugima koji su te spriječili da to učiniš, barem 365 dana i noći povrijeđenosti osobe koja nije primila izraze zadovoljstva njenim bitisanjem u tvom životu, i sad dvoji hoće li se to isto ponoviti i narednog ljeta. Često se kaže da su autori izuzetno sujetni stvorovi; ne dao bog da se njihovo djelo prikaže u nepovoljnom svjetlu, ocrni ili pokopa gotov isti čas kad je ugledalo javnost. Ne dao bog osobi kojoj si povjerio sudbinu svog uratka, da ispadne kako mu je dijete njime umatalo sendviče, brisalo ukakanu pozadinu, pravilo aviončiće ili potpaljivalo logorsku vatricu. Vrijedno ili bezvrijedno, autorsko djelo je za njegovog kreatora svetinja — u njega je uložena sva njegova kreativna sposobnost, sati, dani ili godine promišljanja o prezentaciji njegovih najdubljih misli, osjećanja ili očekivanja. Djelo je spomenik autoru, makar samo onaj koji je on podigao samom sebi u odsustvu društvenog oduševljenja za takve nakane. Ako pak vam medij — do kojega ste se nekako dokopali kao sredstva svog javnog izražavanja — s namjerom ili sasvim slučajno svi smo mi nesavršeni stvorovi pa ne treba nepovoljna zbivanja namah tumačiti kao urotu protiv nas upropasti djelo, posebno ono za sasvim određeni dan u godini poslije kojega nema ni najmanjeg smisla, autoru se dešava slično kao osobi kojoj ste zaboravili na najznačajniji dan u godini izraziti svoju ljubav i privrženost. Golema praznina, osjećaj povrijeđenosti koji ni sve isprike urednika ili njegovih zamjenika krivih svojim propustom za vaš emocionalni kolaps, ne mogu ispraviti. Posebno ako ste, sem svim ljudima svijeta, svoje djelo možda baš nekome od njih i posvetili. Mnogi govore da su im djela, ma bili to i najbeznačajniji članci, poput djece; kakva su - takva su, ali su njihova. Odnos autora i medija je sasvim jednostavno formulirati, neovisno o njihovoj obostranoj kvaliteti. Medij bez autora je ništa, autor bez medija je i nadalje autor! Makar na papirićima arhivirao svoje pjesmuljke, eseje, pripovjetke, kompozicije, crteže, scenarije ili scenografije, makar kao rob samoljubive iluzije o veličini vlastitog djela sasvim bezrazložno i beznadežno očekivao da će ono i on, dakako! Autor je u svojim, ali i božjim očima svetinja, a medij je — bez obzira na svoje možebitno značenje i progresivnu društvenu ulogu - samo sredstvo preko kojega se obraća javnosti. Ne postoje stvaraoci zbog medija, već upravo obrnuto. Upropastite li njegovo djelo, kao da ste to učinili sa svim minutama, satima ili danima koje je uložio u njega. I nehotice se prisjetite da i vi posjedujete dio tijela za higijenu kojega je rezultat vaših napora upravo postao korisnim. Smatrate li se samoljubivim ako vas neka gnjida utjera u depresiju upropastivši očekivanja od jednog obećavajućeg dana života - bez obzira što gnjida i nije bila gnjida, sem u vašoj trenutnoj percepciji i spontanoj reakciji, i što vam je posve nesvijesno, bez zadnje namjere upropastila dan — ili ste naprosto samo opravdano frustrirani? Prepustimo autore njihovim frustracijama a nehotične krivce kajanjima, ukoliko posjeduju savjest. Kao što prolazi slava svijeta, tako prolaze i nezadovoljstva te žaljenja. Rane zacjeljuju, ali ožiljci ostaju — kako god ova konstatacija patetično zvučala u kontekstu beskrajno težih, stvarnih fizičkih i psihičkih rana koje ljudi nanose jedni drugima. Netko će ih preboljeti bezbolnije, netko teže, netko i nikako razne su osjetljive psihičke konstrukcije ljudskih bića , a najbolje se uzdati u darove narednog dana, jer kako narod kaže — poslije kiše dolazi sunce. Dok bude autora, bit će i po izboru medija! O formi, suštini i vlasništvu Javno je pojedine stvari nezgodno izjaviti, s obzirom da nas sprečavaju neka - socijalnom evolucijom — usvojena načela, međutim čovjeku koji uspijeva razlikovati formu od suštine, to biva sasvim jasno. No, prvo da — što je jednostavnije moguće - objasnimo razliku između te dvije kategorije. Mada ćemo ubrzo uvidjeti da je i to zapletenije noli se čini na prvi pogled. Zamislimo načas majku i sina. Ona je, radeći cijeli život, uspjela skrpati toliko da otkupi, u neka već prohujala vremena društveni stan. Napustivši ovaj svijet, oporučno ga je ostavila odraslom, ali nezaposlenom sinu, koji krpajući početak s krajem mjeseca, živi u njemu. Čiji je to ustvari stan? Rahmetli majke koja ga je zaradila vlastitim rukama, ili sinov koji se ni pretegnuo nije za njega? Kakvo glupo pitanje, reći ćete, zar nije sa zakonske strane sve jasno? Sin je legalno notirani vlasnik, i što tu još ima da se priča, posebno o formama i suštinama. Suština se podudara sa formom - legalizirani korisnik stana ujedno je i njegov vlasnik! S ljudskog, rekli bismo realističkog aspekta, tome je nesumnjivo tako. Jer, sa tog misaonog Olimpa koji nadilazi svakodnevicu ljudskih pravila kojima oni uređuju svoju civilizaciju, vlasnik nečega može biti samo kreator, stvaratelj objekta o kojem je riječ, ili onaj tko ga je mijenjao za neku odgovarajuću protuvrijednost stečenu na pošteni način - daklem radom. Pokušajmo odgovoriti na jedno, ako baš i blesavo a ono barem zanimljivo pitanje: Tko je vlasnik Zemlje? Dakako da se ne misli na grunt oko čije granice se već desetljećima sporimo sa susjedom, već na planetu gdje obitavamo skupa sa predmetom spora. Nakon prvog snebivanja i naknadnog proglašenja autora pitanja budalom, sekundarno će se čitaoci ako nisu već nakon prvih redova prešli na životnije teme podijeliti u najmanje dvije skupine koje možda povezuje jedina zajednička stvar kroz historiju — krvava borba oko vlasništva nad ovim ili onim - a sad imaju teškoća s tako jednostavnim pitanjem. Religiozni — a takvih je gro čovječanstva — svakako će reći kako je to onaj tko ju je stvorio, njen Tvorac, Bog glavom i bradom. Dapače, pridodat će, on je vlasnik i cijelog svemira kojega smo mi samo podstanari, koji se baš i ne bune što već eonima Gazda ne naplaćuje stanarinu. Čudno, ali za vjerovati je kako bi se i nevjernici poput autora teksta u jednom mogli složiti sa svojim svjetonazorskim raznomišljenicima. U tome da vlasnik bilo čega može biti samo tvorac dane stvari, ili onaj tko ju je pošteno mijenjao za neku ekvivalentnu vrijednost. Spor oko vlasništva nad poklonjenim ili naslijeđenim stvarima na fundamentalnoj su razini vjernici otklonili vjerom da je Gospodin Zemlju prepustio ljudima na uživanje — mada ju je ustvari namijenio svim živim stvorovima - pa zašto onda i oni ne bi mogli svoje vlasništvo darovati nekome tko ni ficleka nije pridonio njegovom nastanku, niti učestvuje u jednakopravnoj zamjeni trampi dvaju vlasništava. Bezbožnici će to promatrati s dijametralno suprotne perspektive, pa u principu njima ne bi bilo nemoguće da neki Bill Gates budućnosti, s imovinom mnogostruko većom od 100 milijardi dolara, da ponudu za otkup cijele planete u svoje vlasništvo. Samo je pitanje kome; eonima nevidljivom Vlasniku ili milijardama vidljivih potomaka još jednog Njegovog proizvoda na koje polaže copyright — Adama i Eve. Zapadnjački doseljenici u Novi svijet, donijeli su sa sobom i neke navade — teško bilo čime fundamentalno opravdane, a ponajmanje univerzalne, s obzirom da ih starosjedioci nisu ni poznavali. U prvim doseljeničkim naletima dovoljno je bilo iskolčiti široka prostranstva po ugledu na ograde napuštenih imanja svijeta iz kojega su stigli koja su se činila nenaseljena, prijaviti granice atara odgovarajućem uredu i — postati ponosni vlasnik nekretnine, spreman pobiti sve starosjedioce Indijance koji su se jednog dana neočekivano pojavili u potrazi za bizonskim krdima koja im omogućavahu preživljavanje. Nije da Indijanci nisu poznavali vlasništvo, ali se ono svodilo na ličnu imovinu odjeću, naoružanje, sklopivi vigvam ili konja — nakon što su ga bijeli doseljenici uvezli na kontinent , dok vlasništvo nad nekretninama — posebice nad zemljom — nisu poznavali. Zemlja je, smatrali su, dana ljudima, ne u vlasništvo već na uživanje. Naoko sličan pristup zapadnjačkim religijama, uz bitni izuzetak — u praksi su zapadni vjernički licemjeri kršili to načelo gdjegod su stigli, dok su ga se američki starosjedioci vjerno pridržavali u životu. E, sad će netko reći kako je — nakon pljačkaškog pohoda rezultirajućeg prisvajanjem božjeg vlasništva i istrebljenjem njegovih korisnika — zapadnjački duh, kodificirajući načela postupanja sa nekretninama sad već u nečijem privatnom vlasništvu! Dakako, premise starosjedilaca razlikovale su se od doseljeničkih uglavnom radi različitog načina života — nomadskog prvih, i sjedilačkog ovih potonjih. Zastupnici prevladavajućih povijesnih gledišta mogu trijumfirati — sjedilaštvo je pobijedilo lutalački način života, što je bio neophodan navodno uslov nastanku civilizacije. Tu bi samo trebalo dodati - one koja se danas smatra naprednijom od one kojoj se prihvaćanjem takvog stava zapravo negira bilo kakva civilizacija. Ona bijaše osim lordovskih posjeda zajednička - općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Daklem su pridošlice, ono što je njima silom bilo nametnuto a potom zakonski regulirano, i sami silom nametnuli američkim domorocima. Imaju li bijeli američki doseljenici u Novi svijet pravo smatrati ga svojim neprikosnovenim vlasništvom, ili ono pripada istrijebljenim starosjediocima Indijancima, ili pak će jednog dana — ako možda prevladaju u populaciji — to isto smjeti tvrditi afroamerikanci, potomci robova silom koloniziranih i iskorištavanih u izgradnji države? Ona jedino može pripadati Stvoritelju ili Prirodi — kako se već kome, sa stajališta njegova svjetonazora, sviđa. E, sad, posve je druga stvar što je čovjek, navodno misaono biće, upregnuvši svoje mentalne sposobnosti u kombinaciji sa snagom, silom i nasiljem, uzurpirao isključivo za sebe pravo — nikada mu dodijeljeno — vlasništva nad teritorijem koji je okupirao od njegova iskonskog posjednika, izvlastivši pritom sve ostale žive stvorove. I tisućljećima vodi beskrajne ratove, prolijevajući oceane krvi oko nečega što mu pripada samo pravom vlastite uzurpacije. Zato taj posjed i nije u njegovom trajnom vlasništvu, već slijedom povijesnih prilika i neprilika neprestano mijenja svoje vlasnike, koji shvaćaju samo formu tretirajući je kao samoproglašenu suštinu: tko jači, taj kvači! Mada je u izvjesnim slučajevima samo teritorij mijenjao ime, u drugim slučajevima mijenjao se društvenopolitički sustav, dok je u onim trećima i sama država zauzimala drukčije granice, ipak je dovoljno da se ilustrira sukob navodne vječnosti i svetosti teritorijalnih presizanja država sa povijesnom zbiljom i elementarnom logikom. Koliko vjerovati ljudima preko noći sposobnima pronaći nove domoljubne ikone? A čovjek slobodnog i nezavisnog mentalnog sklopa neće stati samo na razmatranju ovih primjera otplutalih s rijekom vremena. Iz navedenih primjera je vidljivo ne gledamo li zatvorenih očiju da pravo vlasništva nije nikakvo apriorno, univerzalno i svevremensko pravo koje bi ishodilo iz prirodnih ili božjih zakona. Međutim, cijela današnja zapadna civilizacija — protegnuta od krajnjeg Zapada do krajnjih granica Istoka — zasnovana je na obrani principa vlasništva, uvedenog mimo bilo kakvog logičkog utemeljenja, a sva ljudska povijest nije negoli borba oko istoga. Biste li, daklem, vi prepustili svoje vlasništvo — stan ili kuću, primjerice — na uživanje nepoznatim osobama, poslije svoje smrti uz pretpostavku da nemate naslijednika? Kaj god — pjenite se — sa svojom imovinom ponovimo, koja je neporecivo vaša samo ako ste je stvorili vlastitim radom ili mijenjali za neku drugu imovinu također nastalu na isti način mogu raditi što me volja; prodati, pokloniti, dograditi, uništiti,...! E, pa baš i nije tako. Primjerice, ne smijete je dograditi bez prikupljenih dozvola - u skladu sa urbanističkim planom - niti je uništiti, recimo zametanjem požara koji bi ugrozio živote i vlasništvo drugih ljudi. Daklem je očito da pravo vlasništva zakonski definirano na zapadnjački način, nije nesputano ograničenjima. Nađete li izgubljeni predmet velike vrijednosti, ni u kojem se slučaju ne možete smatrati njegovim posjednikom, prije nego li prijavite nalaz te pričekate izvjesno vrijeme da se vlasnik javi — što je samo odraz stava da istinsko vlasništvo može proisteći samo iz vlastitog poštenog rada. Možete vi i odbijati potvrdni odgovor na prethodno pitanje-provokaciju, ni ne sanjajući da su vam roditelji desetljećima mirno živjeli pod sasvim drukčijim premisama vlasničkih prava. Stan koji ste nakon kontrarevolucionarnih promjena bili dužni otkupom privatizirati, bijaše nekada društveni. Dodijeljen vašim roditeljima, ne u vlasništvo već — prema indijanskom shvaćanju stvari — na doživotno uživanje, s pravom naslijedstva samo neposrednim potomcima koji su se u njemu nalazili nakon smrti roditelja. Dakako da se priznavalo vlasništvo nad kućama vlastitim sredstvima i trudom izgrađenima, ali glede društvenih stanova stvar je funkcionirala na rečeni način. I zamislite, svijet se i dalje vrtio, ljudi su privređivali, ljubili se i živjeli sa svojim interesima i problemima bez obzira na opisani odnos prema vlasništvu. Bog, Engleska Thomas Mora, Indijanci, socijalističko društveno vlasništvo — potvrđuju činjenicu kako se pravo vlasništva ne izvodi iz nekih fundamentalnih pretpostavki, već je naprosto proizvod ljudskog dogovora ili nasilja tek naknadno zakonski legaliziranog. Zakonski legalno, ali nelegalno s motrišta humanističkog morala - dodali bismo — koji je iznad zakona toliko da bi se ovaj trebao usklađivati sa njime, a ne obrnuto. Iz ovoga slijedi još jedno fundamentalno pitanje. Ako ljudski rod nije oduvijek imao danas etablirani odnos spram vlasništva, a uspio ga je pojedinim inofunkcionirajućim zajednicama nametnuti silom i istrebljenjem, kakav bi nas to osnovni razlog sprečavao da iznova, koliko sutra, promijenimo odnos prema vlasništvu, prvenstveno prema sredstvima za proizvodnju, od kojeg uveliko zavisi funkcioniranje ljudske zajednice te ekonomska i socijalna jednakost - a implicitno, uslijed snage uvjeravanja novca i ona politička - njenih članova? Sad, dali baš silom — čemu nekako povijest svjedoči — ili snagom moralnih argumenata evoluciono razvijenijeg čovječanstva, drugo je pitanje. Dakako da ni društveni moral nije baziran na nekim nadljudskim i univerzalnim principima — pa nas ne obavezuje ni njegovo prihvaćanje. Zastupnici humanističke etike to shvaćaju, no očito je da sa svim ljudima i nije tako. Etika, napose ona humanistička, trebala bi biti nadkoristoljubna, i koristiti principe koji izviru iz viših sfera noli je ljudski implementirani zakon. Jer, zakon je danas ovaj, sutra onaj, dok etika pretendira biti nadpovijesna, jer bi trebala izvirati iz danas svakako još nerealizirane ljudske humanističke biti. Nakon ovih primjera sa kojima se baš i ne moramo složiti, vratili smo se na početak kojega su on trebali biti ilustracija - teškoće koje ljudski rod ima u razlikovanju forme i suštine, kao kategorije višeg reda onoj prvoj. Izabrali ste ljepotana ljepoticu za svog životnog partnera, nogirajući prosca koji nije odgovarao vašim esteskim standardima, a poslije razbijali glavu o zid uvidjevši da je isti duša od čovjeka nasuprot vašem odabraniku koji vam redovito udijeli porciju batina? Jel' vam sad bliža razlika između forme i biti? Forma nije no samo vanjska manifestacija suštine, koja površnom oku može vječno ostati nedostupna. Jasno da je evolucija imala razloge suštinu održanje vrste poduprijeti formom snagom, ljepotom i sličnim stvarima očito u uvjerenju ispravnom da bića prvo padaju na formu, što s aspekta prirode eonima bezgriješno funkcionira. Ipak, što je sa ljudskim razumom koji — čini se — dođe do izražaja tek nakon poduže seanse kajanja nad pogrešnim odlukama? Možda nam je bliži primjer bosanskohercegovačkih demonstracija kad mnogi formu, smjenu vodećih funkcionera — pretpostavljaju uvidu u suštinu svojih problema - sasvim pogrešni društvenopolitički sistem kapitalizam u kojem žive, tako da bez njegove revolucionarne promjene nikakve smjene neće uroditi dugoročnijim plodom. Čak i u ekonomsko-socijalnoj krizi postojećeg sustava, većina ne samo u BiH je promatra isključivo preko svog statusa — bilo odbijajući smanjenje vlastitih prihoda oni koji još imaju kakav takav posao ili čak zahtijevajući njihovo povećanje, bilo da rješenje svog položaja nezaposleni, primatelji socijalne pomoći, ljudi koji rade bez plaće, radnici firmi pred stečajem,... No, nitko od korisnika ograničenog budžeta se ne želi odreći svog dijela, a diranje u dvije stvari koje bi barem mogle ublažiti probleme, smatra se svetogrđem. Prvu — zadiranje u njihove plaće - takvom smatraju funkcioneri, dok je druga tabu tema za gotovo sve državljane, te je se nitko ne usudi javno izraziti — oštro i beskompromisno smanjenje vojnog budžeta. Strah halapljivo beskorisno guta beskorisne milijarde, što se i prečesto u praksi potvrđuje primjer JNA, vojske kasnije RJ, slučaj ukrajinske krize, američka agresija na Vijetnam, itd. Jer i tu forma gradnja organizirane sile prevladava nad suštinom: miroljubivom koegzistencijom i komunikacijom među ljudima — nedvosmisleno potvrđujući životinjsko porijeklo ljudskog roda. Da ne duljimo, spomenut ćemo činjenicu koju se skanjujemo izreći, a napose drugoj osobi sasuti u lice. Znamo da je, u formalno demokratskom društvu, proglašena jednakost svih njegovih članova politička kakva takva, ekonomska i socijalna gotovo nikakva. U usporedbi sa stvarnim stanjem ljudskog roda, to nije nego obična forma — suština pak se sastoji u tome da s mentalne i humanističke etičke strane ni približno nismo jednaki. Ljudsko društvo je konglomerat evoluciono naprednih u manjoj mjeri i poprilično retardiranih jedinki - hrpe licemjera koji žive u vidokrugu tek osobne koristi, vodeći se uglavnom sa tri principa, kao i sav životinjski svijet: u se, na se i podase. Metforički, možemo ga lijepo prikazati pogledom na nebeski svod u neko divno, vedro planinsko veče: cijeli svod je čovječanstvo, a na njemu razlikujemo ogromna područja mraka na čijoj pozadini svjetlucaju zvijezde, tek rijetki dragulji iznjedreni civilizacijom. Sviđalo se to nekom ili ne. Da bi se uvrstili među te bisere čovječanstva, nepotrebno je otkrivati teorije reltivnosti ili kvantne teorije, osvajati visoke planine ili roniti u tamne oceanske dubine, napisati literarni hit ili se proslaviti glumom u Oscarom nagrađenom filmu. Sasvim je dovoljno shvatiti razliku između formi i suština stvari, uranjanjem u najdublje ponore vlastite ljudskosti. I, ako se tamo što pronađe, te potom svojim životom zastupa u javnosti, pojavit ćemo se kao zvijezda na tamnoj podlozi nebeskog svoda. Uostalom, nisu li nove zvijezde astronomska činjenica? Moguće neki smatraju da je vlasništvo kao kategorija i pravo na njega formulirano i zacementirano na vjeke vjekova, ne uviđajući vremensku dinamiku problema. Zacijelo bi većina — posebice oni najveći posjednici — izginula u obrani prava vlasništva na svoju imovinu, baš kao što su Indijanci izginuli braneći pravo njenog korištenja. Svakome na volju, uz napomenu da se oko posjedničkih odnosa vrti cijela historija. Što se tiče zemlje — daklem, tla - u sadašnjoj fazi ljudske povijesti ono je neophodan i najvažniji element posjedovanja bilo kakve nekretnine. Na njemu se uzgajaju prehrambene kulture, podižu gradovi i hoteli, grade kolodvori, aerodromi i ceste,... Po glavi stanovnika svijeta oko 7 milijardi duša danas otpada oko obradivog zemljišta — to je otprilike kvadrat sa stranicama 45mx45m manje od pola nogometnog igrališta. I — prema podacima Svjetske banke - potvrđuje njegovo neprestano smanjenje. Dakle, ili će sve bogatiji tajkuni povećati vlasništvo nad obradivim i građevinskim tlom, ili će novorođeni ostati bez nekih šansi da ga steknu, s obzirom da ga se stari vlasnici neće htjeti odreći, ili će opet postati aktuelno okrupnjavanje zemljišta u poljoprivredne kombinate u društvenom, zajedničkom vlasništvu. Lako je uvidjeti da će pobrojani faktori porast broja stanovništva, i klimatske promjene , uz druge nespomenute, određivati dinamiku shvaćanja i ponovnog definiranja privatnog vlasništva, što se rijetko kad u povijesti dešavalo na mirni način. Lav ne ispušta olako plijen na koji je stavio šapu. Za one čiji se vidokrug kreće tek u rasponu od rođenja do njihove smrti, koje ni sudbina vlastite djece a kamoli nepoznatih, prostorno i vremensko udaljenih ljudi ne dira, sve to ne predstavlja nikakav problem. Ionako su se izvještili da brigu svoju prenesu na drugoga! Mnogi bi upravo to i poželjeli, vidjevši kako se narodi ove napaćene zemlje ne mogu međusobno dogovoriti, a ljude nitko ni ne pita, jer — barem se čini — izvan naroda oni niti ne postoje. Kao da tako misle vladajuće elite, stvarni generatori socijalno obojenih nemira koji upravo haraju zemljom. Za socioekonomski status ovčica iz svojega stada nitko ozbiljno ni ne pita — ta oni komuniciraju samo sa pastirima, koji svoje stado dobrano muzu i strižu već dvadesetak godina. Čekaju da dobiju u miru ono što nisu uspjeli prigrabiti ratom. U javna zaklinjanja o zauzetosti za cjelovitost BiH mogu apsolutno vjerovati samo naivci, spremni prenebregnuti slična zaklinjanja cjelokupne svjetske političke elite u cjelovitost bivše države, klice čijeg krvavog raspada se ponovno razmnožavaju u BiH. U dobra stara vremena nesvrstavanja, postojao je međunarodni princip nemiješanja u unutrašnje poslove drugih zemalja. Danas pak se svaka šuša, od NATO-a preko EU, do zemalja koje smatraju da im to dozvoljava prisustvo njihove dijaspore, miješaju — prečesto mimo organizacije UN koja bi tome jedina mogla osigurati legitimitet - gdje i kad treba i uglavnom uopće ne treba. Ali, može li i najživlja mašta zamisliti da se BiH umiješa u unutrašnje stvari Hrvatske ili Srbije, zbog eventualne zaštite bošnjačke dijaspore u tim zemljama? NATO intervencija doprinijela je kraju rata na tlu Jugoslavije i prestanku sukoba Albanaca i Srba, no čini se da nikava intervencija nije mogla spriječiti začetke tih ratova? Čeka li se slični bosanski rasplet, kada će se NATO-vski deus ex machina spustiti kao spasonosni ključ razrješenja, usput konstruirajući neki novi teritorijalni ustroj raspale? Ne ovisi li takav scenarij ipak najviše od nesložnih bosanskohercegovačkih naroda - uz minornu snagu onih posve zadovoljnih svojim građanskim statusom, lišenim bilo kakvih epiteta - nesposobnih načiniti zadovoljavajući, svima prihvatljiv ustroj države? Prisjetimo se; Austro-Ugarskom okupacijom BiH godine 1878. Bečke vlasti hitno su donijele dekret kojim su pripojile Bosnu i Hercegovinu, što je 1908. Hrvatima je, dakako, takvo stanje odgovaralo, pa nisu ispustili ni glasa protiv jednostranog čina k. Slična situacija ponavlja se i 1992. Za to vrijeme, švicarski narodi već stoljećima mir miruju, i posvećuju se prosperitetnom razvoju svoje domovine. Ima ih koji tvrde kako je to bila samo iluzija, da je u pozadini tinjala vjerska i etnička netrpeljivost koja je potom buknula svom silinom, ali to su uglavnom oni koji su je raspirili do katastrofalnog požara, pa sad pričaju bajke kako bi opravdali rezultate svoje nacionalističke piromanije. Narod je lako zapaliti, ali se izazvani požar gasi desetljećima, često i preko nekoliko novih generacija. Ipak, kao da je nakon dvadesetak godina mnogim građanima BiH došla u glavu misao da se glad ne liječi nacionalizmom, da isti koristi tek odabranima u dobijanju radnih mjesta, dok je većina ostalih ostala izložena vjetrometini kriminala, pljačke, korupcije, nepotizama, gladi i nezaposlenosti — dva desetljeća uspješno uspavljivana valerijanom nacionalizma — sve dok sedativ nije prestao djelovati. No, u pozadini konce i dalje vuku odgovorni za nastalo stanje koji se kao trude smirivati situaciju, gledajući se odreći što manjeg dijela opljačkane imovine i političkih aspiracija. A narodi BiH, hoće li se i dalje poput vukova, pasa i šakala, u strahu jednih od drugih, međusobno gristi i biti zasićeni svojim srpstvom, hrvatstvom i bošnjaštvom, ili će se konačno do sive kore njihova anestetiziranog mozga probiti činjenica da su samo ljudi, a sve ostalo su u tom kontekstu tek ukrasni pridjevi perifernog značenja? U selu se svi poznaju, svatko sve zna o svakome, malobrojni su sukobi suseljana, gotovo bismo rekli kako vladaju božji mir i harmonija. Danas oko Zemlje, poput rojeva pčela - a za razliku od njih sasvim bezglasno, tako da ih lako smetnemo s uma - zuji sijaset satelita koji nam omogućavaju međusobnu komunikaciju u tren oka. Televizijske, telefonske, teleks, internetske i tko zna koje još veze, kao da su konačno objedinile čovječanstvo u utopiju sanjanu generacijama naših predaka, stoljećima i tisućljećima. Već drugi pogled na sadržaje svih tih medijskih transmitera, ukazao bi kako li smo se grdno prevarili. Harmonija i nadalje postoji tek u umovima beznadnih, idealističkih naivčina. Kada je Gagarin - prvi od nas - odozgo, s par stotina kilometara visine imao privilegiju baciti pogled na svoje suzemljane puzeće po površini smaragdne obline imenom Zemlja, doživjesmo smo ga kao rođenog brata ne pitajući za njegovu rasu, nacionalnost, vjeru ili politička ubjeđenja. No od onda, taj brat je rastao i rastao i rastao, dok nije porastao do Velikog brata koji se drznuo ne samo povremeno nas pogledavati bacajući pogled na dolje, sanjareći o vrsti iz koje i sam potiče, već konstatno fiksiranog pogleda kojega niti svijesni nismo, slušati, gledati, bilježiti i analizirati naše najintimnije trenutke — za stolom, krevetom, u prijateljskom razgovoru, svađama ili izljevima ljubavi. Njemu ništa ne promiče, za razliku od nas kojima je isprva izbjeglo kako smo dobili pastira, nadglednika ljudskog stada, gotovo bismo rekli kao ovaploćenje biblijske metafore. Pod stalnom smo prismotrom, u našu korist — kažu nam - jer opasnost prijeti odasvud. Sateliti, bespilotne letjelice, prisluškivanje telefonskih razgovora, kontrola elektronske pošte,…, elektronika biva sve prisutnija i kod stanovnika nerazvijenijih zemalja. Zahvati li nas opsesija sveprisutnošću našom voljom nepripušćenih nadglednika u najsitnije tajne naših života, nelagoda koje se namjeravamo riješiti odbacivanjem svih mogućih elektronskih i električnih pomagala otkud znamo da nas ne prisluškuje toster dok razgovaramo sa ukućanima prilikom prženja kruha, šporet dok pečemo kajganu ili veš mašina pri pranju prljavih gaća? A u krajnjem slučaju, tu je naš susjed — špija, ljudskog obličja i sadržaja, koji će uskočiti kad elektronika zakaže. A od čega nas to čuvaju? Od čega, kojih to stvorova smo ugroženi te nas moraju svake sekunde i njenih djelića nadgledati, kako bi nas spasili ugroze? Koja to svemirska civilizacija stremi zbrisati nas sa lica ove prelijepe špekule Sunčevog sistema? Pa se polako, nekako nevoljko, kao da misli prisilno difundiraju iz podsvijesti u prozračnije zone našeg centralnog procesora - formalno još uvijek moćnijeg i od najsavršenijeg superkompjutera — prisjetiš zbivanja koja nisi, u naivnosti svojoj, na vrijeme protumačio kao prijetnju civilizaciji. I zaista, pa zaista, kako to do sada nismo vidjeli, zar nije to tako očigledno, toliko jednostavno da je upravo stoga izbjeglo našoj pažnji — Oni nas zaista žele istrijebiti! Južnoameričke Inke, američki Indijanci, australski Aboridžini, amazonska plemena,… - narodi svedeni na pokazne primjerke u planetarnom zoološkom vrtu; Židovi jedva izbjegli da ni to ne budu, Romi potencijalno žigosani kao naredni primjerci ovog ZOO-a,… - kako li smo sve to propustiti registrirati kao nepobitni dokaz prijetnji našoj civilizaciji? Tko li vrši ta zlodjela, koliko je teško toliko i lako identificirati. Nisu to samo Ameri, Španjolci, Australci ili Brazilci — ponekad je potrebno zaviriti i u vlastito dvorište. I dok polako trijebimo drukčije i drugačije, iznova se uvijek zaklinjemo u nužnost suživota, a on se sve više pretvara u su život sa samim sobom, sterilno čistom nacijom koju iznova još uvijek treba dodatno sterilizirati dok i sami ne iščeznemo uslijed djelovanja svih mogućih sterilizatora, svih mogućih nacija. A u nedostatku staro i novozavjetnog Boga koji nas je smetnuo s uma pošavši svojim putem, pametnijim poslovima se baveći od nadgledanja namnožene neodgovorne djece iz raja izgnanih praroditelja, iznova se rađa staro, još uvijek neodgovoreno pitanje: a tko nadgleda naše trenutne nadgledatelje? Edward Snowden, Julian Assange, Bradley Manning,…, ozbiljno su shvatili Orwellova upozorenja, ali kao što jedna lasta ne čini proljeće tako ni nekoliko samožrtvujućih entuzijasta koje poput Isusa razapinjemo na križ pravosudnog sistema kad nam saopće istinu, ne može rastjerati gustu mrežu kojom vladajuće elite nadziru svoje podanike. Želimo li biti slobodni ljudi ili poslušni podanici kojima poput dresiranih pasa upravljaju njihovi gospodari, svatko je u prilici da sam sebe upita. I preuzme nadzor u svoje ruke nad vlastitim životom, prepuštajući drugima da to isto učine sa svojima, što — dakako — bez samoorganiziranja takomislećih nije moguće očekivati. U tom času, prestat će potreba za globalnim nadzorom najvećeg neprijatelja ljudskog roda — čovjeka! Put svega živog Pojavili smo se u točki Alfa i ma kojim putem krenuli, neumitno će nas dovesti do točke Omega koju ogromna većina ne izabire svojevoljno. Početak je slučajan, sredina posve neizvjesna, a kraj je za sve nas predodređen. Cijeli ljudski život smješten je između jedne slučajno i druge, determinirano određene točke bitisanja — života i smrti. Već malo odraslije dijete postaje svijesno nekih životnih ciljeva kojima će nastojati stremiti u dodijeljenom mu vremenu. Sekica želi biti profesorica, frizerka ili manekenka, dok bracu više privlače nogomet, mornarica ili automehaničarski zanat. Stasajući fizički i intelektualno, više puta ćemo promijeniti mišljenje, no gotovo nesvijesni toga — uz pomoć društva koje postavlja pred nas baš i ne svojevoljno izabrane zadatke - čvrsnu u nama virtuelni markeri kojima nastojimo stremiti tijekom življenja. Jer, ima ih mnogo, i nisu svi vezani uz profesiju koja osigurava kruh naš svagdašnji — nekima da uzmognu ostvarivati svoje prioritetnije zamisli, dok će se drugi cijelim bićem posvetiti njenim ljepotama, izazovima i tajnama. U našem svijetu smatramo kako je najkraća udaljenost između dviju ne suviše udaljenih točaka dana segmentom pravca. Doduše, postepeno shvatimo da iz polazišta u dolazište možemo doći ne samo slijedeći ravnu prugu duljine petnaestak kilometara, već i tako da krenemo u sasvim suprotnom smjeru — obilazeći cijelu zemaljsku kuglu. A možda odaberemo i neki posve krivudavi smjer, koji će nas tek desetljećima kasnije dovesti kamo smo nakanili. Ima bezbroj načina dolaženja iz staništa do mjesta kuda želimo. A život, život je još višestruko kompleksniji. Sve što postoji u svemiru nalazi se u uzajamnim međudjelovanjima; sve djeluje na sve ostalo, i sve ostalo uzvraća svoje djelovanje. Izuzmemo li prirodne zakonitosti i nesretne slučajeve, sudbina čovjeka ponajviše je određena — osim vlastitim karakternim i intelektualnim osobinama - međudjelovanjem sa ostalim ljudima, i sa uslovima ugrađenima u društvo koje zajednica izgrađuje. Intelektualne sposobnosti, čvrstoća kataktera te naum koji slijedimo, nalaze se razapeti između harmoničnih i kolizijskih odnosa sa zajednicom kojoj pripadamo, ali i sa podjednakim relacijama među našim najbližima — roditeljima, braćom i sestrama, rođacima i prijateljima. Pretpostavimo da ste odlučili studirati matematiku i posvetiti se znanstvenom radu. Teorijski, sve je više negoli jednostavno. Morate biti odnosno, vaši roditelji dovoljno potkoženi da upišete studij, dakako, ako ste prije toga položili prijemni ispit. Dajete li godinu za godinu, nakon četiri-pet godina ostvarili ste početni dio svog sna — postajete inženjer matematike iliti, po bolonjskom procesu — 'bakalar'. Svijetla i otvorena budućnost mami vas svojim neodoljivm osmijehom! Što ako ste u međuvremenu shvatili — a ljudska vrsta sve shvaća tek s većim ili manjim kašnjenjem — da je studij prezahtjevan za vas? Za početak, revidirat ćete svoje ciljeve; nastavnički smjer je nesrazmjerno lakši od stručnoga. Dobro, baktat ćete se doživotno s tuđim klincima, ali ipak ostati u području koje vas je primamilo pa ćete ga onako ljubiteljski moći pratiti. Konačno, dragi Bog je kriv što vam nije dao dovoljno pameti, a nije da vam baš ništa nije udijelio. Nekako spontano odlučiš slijediti savjet Konstantin Kavafija, ma i nikada ne čuo za njega, i učiniti Ono što možeš: Ako baš ne možeš od svog života da učiniš ono što hoćeš, pokušaj bar da postigneš ono što možeš:… I upravo kad pristadoste malčice skrenuti sa zadanog si pravocrtnog puta, grom iz vedra neba ne, nitko vam nije umro, ne daj Bože - Ona! Kažu da ljubav pokreće svijet, a vaš se ne samo pokrenuo već i preokrenuo, tako da će nastavničko zvanje morati nešto pričekati — bar dvije-tri izgubljene studijske godine. No, čovjek snuje, a Bog određuje! Poslao vam je glas u obliku sitniša dugačkog pedesetak centimetara, tri do četiri kile težine, bez dugmeta za utišavanje, nezajažljivo proždrljivog i konstatno upišanog i ukakanog. Ako se može državni proračun revidirati dva tri puta godišnje, što vi ne biste mogli svoje životne odluke? I, krenete trbuhom za kruhom — svojim, njenim i potomčevim. Kako je teško uspostaviti životnu ravnotežu tako labilnom stvoru poput čovjeka, zar ne? Konvergencija prvog susreta sve više divergira, poput pravaca koji se nakon presijecanja međusobno razilaze, sve dok točka presjecišta ne postane samo daleko, sve maglovitije sjećanje. Sve izgleda savršeno, sjaji uglancanim sjajem od kojega ne vidite zrno propasti ugrađeno u oboje, zrno koje skrivećki klija da bi se pokazalo kada ga već ne možete zatrti. Kao da čovjek, prije no tresne o tlo, svojim padom mora zahvatiti što više nedužnih bića, gotovo niotkuda pojavi se još jedan mali usranac i popišanac. Jedni u ubojice, drugi u branitelje, treći u dezertere, četvrti u emigraciju,…, zacrtane trase pojedinaca opet mijenjaju smjerove. Slijedeći svoja lutanja, tek vas je smrt roditelja podsjetila koliko ste vlastitim životom utjecali i na njihovo bivstvovanje, baš kao i oni na vaše — konačno, bez njih ne bi ni vas bilo. Ovisno kako ste podnijeli odlazak svojih najdražih, putanja vam se opet više ili manje korigira. Sve to više ne liči na pravocrtni put, već na bezglavo lutanje od točke do točke, od etape do etape naših životopisa: Svaka unaprijed donesena odluka, zbog međudjelovanja mnogobrojnijih i kompleksnijih od tek nekoliko opisanih, češće ili rjeđe biva promjenjena ovisno o okolnostima na koje nemamo utjecaja ili se ne znamo nositi sa njima. Kod čvršćih i stabilnijih karaktera tih je skretanja manje, kod labilnijih sve više liči na kaotično vrludanje zrnaca peluda pod slučajnim udarcima molekula vode. Život nam se ukazuje kao kompleksno, Brownovo gibanje ljudskih jedinki. Znači li to da je besmislen? Da se ciljevi nikada ne ostvaruju? Da iza njega ništa ne ostaje? Općeniti odgovori ništa ne znače pojedincima — svatko od nas mora ih sam iznaći za vlastiti život. Statistički odgovor daje ljudska civilizacija koja, unatoč vrludanjima vlastitih članova i cjeline, kao da ipak slijedi neki razvojni smjer. Na koji način, svima je vidljivo, a kuda - to je isuviše teško pitanje. Koliko to može utješiti pojedince u epopeji vlastitih života, koliko se uspijevaju pronaći u tom statističkom kretanju, koliko su svijesni doprinosa koji mu daju svojim životima, zaista treba njih priupitati. Ako niste ma i ništa drugo ostavili iza sebe sem svojih potomaka, već je - sa nekog božanskog ili biološkog aspekta procijenjeno - vaš život ispunio svoj smisao. Osigurali ste produljenje vlastitog roda i vrste, pa nek se i oni malo bakću sa nevoljama koje su i vas snalazile u životu! I dok se preispitujemo, na putu od svog slučajnog začeća do neumitnog nestanka sa spiska stanovnika svijeta, makar povremeno se prisjetimo Kavafija: Ako baš ne možeš od svog života da učiniš ono što hoćeš, pokušaj bar da postigneš ono što možeš: ne unižavaj ga prečestim druženjem sa svetom, silnim izlascima i razgovorima. Ne unižavaj ga razbacivanjem, čestim razvlačenjem i izlaganjem svakodnevnoj gluposti veza i susreta da ne postane dosadan kao da je tuđ. Ali imajmo uvijek na umu da su i ti, za nas tuđi životi, nečije osobne, neprocjenjive vrijednosti na koje i mi djelujemo načinima svojeg postojanja, kao što su oni djelovali na nas. Odvajkada do vječnosti, čini se da je to put svega živog. Kako su onda sigurni da nije bio gay, taj kreator nad kreatorima, faca nad facama o kojoj znaju upravo sve, a o sebi baš ništa? Ah da, onaj putujući propovjednik što su ga na brzake razapeli da se ne zamjere vlasti dobri običaj koji otada njeguju tisućljećima pa ga poslije proglasili božjim sinom, ne znavši drukčije objasniti njegovo uskrsnuće kako nazvaše u mitovima - stoljećima pričanima nedorasloj djeci i nedoraslom sebi - njima nepojmljiv nestanak tijela iz pećine. I od tih davnijeh vremena ga baš nijedan smrtnik ovog svijeta nije video. Čak i Marijino međugorsko ukazanje, institucija kojoj hrle po vlastito mišljenje ne priznaje, znajući da se radi o beskrupuloznom iskorištavanju naivnosti puka, gorom od one kojom se služi David Copperfield javno priznajući da je naprosto iluzionist — vrhunski opsjenar. Onda kažu da nije stvar u fizičkom obličju, već o mentalnoj suštini nebeskog nam Oca. Uf, uf — slušam sve glasnije gunđanje i mrmljanje: ne diraj u naš svjetonazor! Svatko ima pravo na svoju sliku svijeta, bez pritisaka i prisile sa bilo koje, a ponajmanje državne strane. To je lična stvar svake osobe i nikome nije dozvoljen pristup u tu intimnu sferu. Hm, dođe mi da se složim, kao — pretpostavimo - pristojno odgojeni gay momak, samo nešto mi mnogo upadate u moju vlastitu, nikome na štetu izgrađenu intimnu sferu. Uostalom, da ponovim — jeste li zaista sigurni da Bog nije bio homoseksualac? Jeli vam poznata ona davna priča, o tome kako je stvorio čovjeka? Jedno, jedino, jedinstveno — hermafroditsko biće — koje je potom, nezadovoljan svojim djelom, u srdžbi raspolutio mačem, našto su se polovice u silnom strahu razbježale širom svijeta, od tih vremena tražeći onu sebi pripadajuću. Čini se da je dragi Bogo ipak imao drukčiju percepciju vlastite kreacije a možda i drukčije seksualne afinitete? Kažu da postoji stupnjevanje laži: laž, veća laž, najveća laž i statistika! Obrazovani i ničim opterećeni ljudi znaju jako dobro tumačiti statističke zaključke, znajući da se oni u društvenoj sferi odnose na idealni, nigdje postojeći svijet. Stvarnost je nešto sasvim drugo! Ljudi su uglavnom prosječne inteligencije, što će malo karikirano ali dovoljno ilustrativno rečeno značiti: dvije budale i jedan genij u statističkom prosjeku tvore društvo od tri individue prosječne inteligencije! Znanstvene spoznaje prihvaćaju evoluciju kao osnovni dinamički princip cijeloga svijeta. Postoji evolucija svemira i zvijezda, baš kao i ljudskih bića. Na žalost pristalica demokracije — vladajuće, također dinamičke paradigme međuljudskih odnosa — evolucija, kako ona biološka tako i socijalna nije ni najmanje demokratična. Ne daje istovremeno, i ne daje svima podjednako. Tako je vrlo lako shvatiti zašto u društvu statistički prosječnih individua idealnog matematičkog svijeta, u realnosti prevladavaju oni koje je evolucija malo zakinula. Inertni, dogmanitični, prilagodbi vremenu i njegovim spoznajama zaostali tipovi. Zatucani i zadrti, neprilagodljivi i konzervativni. Da, upravo oni koji Bibliju i srodne knjige svojih podjednako netolerantnih ne prijatelja drugih konfesija pretpostavljaju suvremenim pogledima na svijet i pojave u njemu, uključivo i samo ljudsko biće. Takvi su stoljećima inkviziciju smatrali neizbježnom datošću, a danas predstavljaju logističku potporu njenoj suvremenoj metamorfozi - intelektualnoj inkviziciji. U Hrvatskoj se 86% populacije samodefinira vjernicima kršćanske, katoličke provenijencije. Njihov spektar se proteže od krajnjih budala do vrhunskih znanstvenika — obama karakteristično da su u zavadi sa vremenom u kojem žive ne prejudiciram da i među nevjerujućima ne postoji formalno slična raspodjela. Većinom su fahidioti, bez širih spoznaja i pogleda na svijet odgovarajućih vremenu u kojem žive. Svi smo mi u spoznajnom i svjetonazorskom pogledu ograničene jedinke, pri čemu nam oni debelo kvare prosjek. Osnovno je životno pravilo, potvrđeno u prirodoslovnim i društvenim naukama, da povratka na staro nema. Svi procesi u prirodi i društvu su ireverzibilni iliti nepovratni, što istovremeno ne znači da retrogradne tendencije ne postoje. Kako to oni zamišljaju, jasno pokazuju organizatori netom završenog hrvatskog referenduma o braku. On ljubi samo one koje potvrdi ksenofobična, homofobična, nacionalistička, rasistička i fašistoidna gomila njegovih vjernika! Kojih bi se Tvorac, da zaista egzistira, prvi odrekao i poslao u pakao kojim evolutivno kaskajući sugrađani prijete naprednijim srodnicima. Jeli to ograničena zamisao po matrici ograničenih jedinki koji prema vlastitoj samopercepciji stvoriše ideju Boga nad kojom klečeplaze stoljećima, ili je ona otvorena prema životu i njegovoj raznolikosti? Roditeljska ljubav i ona djeteta prema roditelju, ljubav prema partneru ma koje spolne orjentacije nije li ga stvorio isti Kreator? Udaljeni su od nje milijardama koraka evolucije, koji će ih dovesti u aktuelno stanje kad ono već odavno bude prevaziđeno. Morali bi se sramiti pred uskoćom vlastitog duha, poređujući ga sa širinom svojstava kojom su snabdjeli svog Tvorca! Uostalom, kako je svijet prepun vjernika različitih fela - uzajamno tolerantnih kao vuk i janje, nesposobnih da se čak i unutar iste konfesije dogovore oko svojih vjerovanja ustvari, oko mnogo prozaičnijeg primata raspodjele moći i materijalnih sredstava koja ju prate - nije li prigodno postaviti pitanje: usljed čijih djelovanja je svijet toliko duboko uronjen u blato bijede i beznađa? Tko to vodi ratove na ovom svijetu? Tko je blagosiljao topove i ratne zločince u nedavnoj balkanskoj moriji? Vanzemaljci, ili vajna kršćanska, muslimanska i ina vjeroispovjedajuća im braća, koja kao da u jednoj ruci drže knjigu blagosti u koju se zaklinju, a u drugoj mač netolerancije kojim sijeku sve što ne diše istim, rigidnim za dahom? Vratimo se njihovoj spoznaji o vlastitom Kreatoru, i posvemašnjem neznanju o samome sebi. Odaklem toliko disbalans, nesrazmjer navodnih spoznaja o nikad viđenom, i neznanja o svakodnevno prisutnom? Pametni su ljudi odavno zaključili da je Bog samo tvorevina čovjeka - na vlastitu idealno zamišljenu, a od stvarnosti neizmjerno udaljenu sliku i priliku. Umjesto da uvide svoje nesavršenosti i možebitne evolucijske previde ili preskoke, te ih nastoje vlastitim naporima prevazići jeli to moguće, s obzirom da je i kvaliteta razuma funkcija evolucije? Ne prema Njemu, no spram vlastite ljudske sabraće. Njegovo milosrđe koje nas navodno oslobađa svih grijehova u praksi je dokaz himbenosti s kojom su mu pripisali to svojstvo. Što je grijeh definira čovjek jer ga on svijesno ili nesvijesno čini, isovremeno propisujući moguće kazne za njega. Njegova se savjest mora nositi sa njime, a petljanje Boga u grijehe pojedinca je krajnja hinavština. No, kako je savjest vjernika izašla na kraj sa vlastitim grijehom? Uspješno su zavarali vlastitu savjest, nesazrelu za iskreno kajanje i nošenje sa životnim pogreškama, ali dovoljno podatnu da podnosi sve maske kojima je zakrinkavaju. Manje eufemistički izraz za to je — podlost. Kad u razgovoru s takvim ljudima nastojite prodrijeti do suštine njihovih vjerovanja, nakon beskonačnih sati ispraznih razgovora uvijek se nađete na samom početku. Tvrdnji da im je vjera sasvim dovoljna, i namjeri da i vas uvuku u svoj krug, tvrdeći kako je i odsustvo vjere one religijske, jer postoji i ona znanstvena — uvjerenje počivajuće na činjenicama također — vjera! Proučite li detaljnije njihove teološke spise, postaje jasno kako su vrlo daleko od samodovoljnosti vlastitog vjerovanja. I sami sluteći da je na vrlo krhkim temeljima, upinju se racionalno objasniti samu njenu srž — sveznajućeg, sveprisutnog i svemogućeg Svevladara lično. Tisućljetna povijest pseudonauke u rangu davno odbačenih alkemije i astrologije — teologije — puna je naivno smješnih pokušaja da se razumski pojmi opstojnost Boga. I to od onih kojima je vjera navodno sasvim dovoljna, dok istovremeno grčevito bezuspješno tragaju za konkretnim, racionalnim ako ne čak i empirijskim dokazima! Iz istih iracionalnih dubina iz kojih su izvukli identitet svog predmeta vjerovanja i obožavanja, idola kojem se klanjaju kao svom stvoritelju zamislite da se vekerica počne klanjati uraru koji ju načinio , nastoje racionalno argumentirati njegovu realnost. Prosječni vjernik je jako daleko od tih, u znanstveno ruho umotanih budalaština. On radije koristi svome umu prihvatljivije argumente, bez obzira odgovaraju li istini ili su samo maštarije u funkciji zatupljivanja vlastitog intelekta. Pa kažu, primjerice, kako je i tvorac Teorije relativnosti bio vjernik krivo i da je Newton to također bio točno i da je… - da ne nabrajamo dalje. Čak i da su sve te tvrdnje istinite, kako bi one govorile u prilog božje opstojnosti kad su naprosto istog ranga kao nebuloza kojom se nepopravljive matematičke neznalice tješe. Da je Einstein navodno slabo znao matematiku! Umjesto upinjanja da se, u skladu sa svojim mogućnostima približe njegovom nivou, oni ga spuštaju na svoj vlastiti što je uzornim lijenčinama nesrazmjerno lakše. Podjednako, izbjegavajući racionalno razmotriti temelje svoje vjere, oni njeno opravdanje i relevantnost nalaze u pripisivanju iste kojekakvim autoritetima na sasvim drugim područjima, kao da su time išta potvrdili i dokazali. Ne uznemirava ih nimalo što su Newtonove alkemijske, astrološke i religijske zanimancije ostale tek na razini povijesnih crtica o zabludama genijalnih umova, dok su potvrdu doživjeli samo njegovi matematički, fizikalni i astronomski radovi. Njihova vjera sasvim blokira pristup režnjevima mozga zaduženima za racionalno razmišljanje. Homo sapiens bi se — po njima — trebao zvato Homo religiosus! I ta vjernička pastva, blaga i tolerantna na riječima kojima nas maze kao navodnu vlastitu sabraću po Tvorcu, skupina kojoj nikakva prava nisu bila dovedena u pitanje, odlučila je namah monopolizirati bračnu instituciju samo za sebe — stvoriti rezervat zabranjenog pristupa za drukčije. Ulaznicu ćete dobiti odreknete li svoju prirodnu sklonost ka istospolnima, baš kao što ste svojedobno morali zatajiti svoje židovstvo ili pravoslavlje da ostanete u rezervatu živih, rezerviranom samo sa izabrane pravdanje kako nasilno prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bilo nikakvo pokrštavanje, samo svjedoči o moralnoj insuficijenciji onih koji se njime služe. Raspisaše referendum želeći izrazito ljudsku instituciju, podložnu evoluciji kao sve postojeće u svemiru, zacementirati sekretom svoje uskogrudnosti. Kao ni nacija, i braka u davna vremena nije bilo. Onda je poprimio formu različitu u raznim vremenima i predjelima svijeta; od monogamne do poligamne ili poliginijske zajednice muškaraca i žena, gotovo oduvijek u antičkoj Grčkoj, primjerice, nije bilo tako diskriminirajući oko 10% realno postojeće populacije kao bolesnike, skrivajući tako bolest vlastita uma. No nastupilo je vrijeme u RH očito nije da se još jednom, u skladu sa poraslom sviješću o ljudskim slobodama, brak redefinira, dok možda jednog dana ne ostane samo neformalna suština njegova — ljubav između ljudskih partnera ma kojeg spola. Negdje u dubinama svog netolerantnog uma svijesni su te opasnosti i rigidni organizatori referenduma, pa nastoje zacementirati svoju viziju braka u vidu ekskluzivnih prava, ne shvaćajući da se vrijeme ne da zaustaviti, tek stvoriti privid u vlastitom umu da im je to uspjelo. Nije toliko važan ionako već unaprijed poznat uspjeh njihove nakane u desno orijentiranoj Lijepoj našoj, očito mnogo manje lijepoj nego domoljubna srca grcaju. Za racionalne ljude bitno je bilo po svaku cijenu izaći na njega kako bi se stvorila stvarna slika društva u kojem žive. Rok na žalost možda i duži od životnog vijeka poraženih, a posebno onih čija su prava branili. Ovaj ishod referenduma kompatibilan je sa zbivanjima poslijednjih osamdesetak godina ne samo u Hrvatskoj. Najprije je nacionalistički orijentirana hrvatska većina slavodobitno dočekala ustaško preuzimanje vlasti i ulazak Nijemaca u Zagreb. Tek manji broj građana je shvatio značenje događaja i odlučio pružiti otpor, a među njima su više negoli u postotnoj zastupljenosti među stanovništvom, prevladavali Srbi. Kako se približavao sasvim jasni kraj fašizma, a posebno nakon kapitulacije Italije, kabanice su se sve učestalije preokretale i odjednom, već naslućeni pobjednički partizani — a potom i komunisti - postadoše prihvatljivija opcija. Poznato je da je najveći broj prebjega s broda u čijem potapljanju su prilježno učestvovali, našao utočište u zna se kojoj i kakvoj stranci. O nikakvoj se tu manjini ne radi! Takav odnos je prigrlio većinski dio naroda, sebi i svom Bogu na sramotu, a država je unatoč istim ustavom prihvaćenog sekularizma na neformalnom tragu klerikalizma. Postoji li neka fiktivna — a navodno progresivna — šutljiva većina na koju se često poziva odbijajući rečene kritike, onda je krajnje vrijeme da progovori jer je znano da šutnja znači implicitno slaganje. Valja jedino odati priznanje iskrenim vjernicima koji su našli u sebi moralne snage da — glasajući protiv ustavnih promjena — shvate kuda ciljaju upute s oltara. Eto, takvo je današnje hrvatsko društvo. Lažu oni koji govore kako je narod u Hrvatskoj jedinstven; jedinstvo ne postoji ni između samih Hrvata. Dok političari i vjerske vođe mažu oči stanovništvu statističkim prosjekom, oni pametni shvatit će suštinu s početka teksta. Statističko društvo od tri prosječna čovjeka, u stvarnosti tvore dvije budale i jedan genije! Protiv vjernika nemam ništa, ne zamajavaju li svojim stavovima bilo koga izvan institucija stvorenih za njihovo izražavanje; moja majka i žena bile su vjernice. Protiv objekta njihova vjerovanja postoje racionalni argumenti koji počivaju na spoznajama cjelokupne svjetske znanosti. Protiv naturanja cijelom društvu vlastitih rigidnih stavova sam cijelim bićem, a time i protiv institucija koje podržavaju takve nakane. Istina Rijetko koja filozofska katerogija je tisućljećima podložna propitivanju, i rijetko oko koje se toliko razilaze shvaćanja koliko oko istine. Što je to istina? Bezbroj je njenih definicija, dok se uobičajeno istinom suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću. Postoji niz teorija o istini, kojima se mi nećemo baviti, već ćemo krajnje pojednostavniti stvari. Istina može biti apsolutna, nju ćemo pisati velikim početnim slovom Istina , i relativna istina. Po sudu ovog autora istina je samo jedna, i ona može biti samo apsolutna. Sve drugo su samo tumačenja , proizašla bilo iz nedostatnog poznavanja stvari — koje često rađa predrasude - bilo iz osobnog ili grupnog interesa. Naime, očito je da se stvari oko nas zbivaju događaji na neki jedinstveni način, i kad bismo uspjeli spoznati sve modalitete tog zbivanja znali bismo Istinu. Kako to nije u domeni ljudskog uma, uslijed njegovih ograničenja, nekompatibilnih interesa i subjektivnih pogleda na stvarnost, jasno je da razni ljudi i različite grupe drukčije sagledavaju stvari — njihove uzroke, odvijanje i posljedice. K njoj bezbrojne, samotne ceste vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti. Ratovi na našem području imali su objektivne uzroke i odvijali su se na način kako jesu. Slijedeći naša pojedinačna, ali i kolektivna ograničenja interesi, predrasude, nacionalizmi, nepoznavanje činjenica itd. Nitko ne posjeduje apsolutnu istinu o njima, što ne znači da ona zaista i ne postoji. Stoga lažu svi pojedinci i narodi kada svoje tumačenje nastoje prikazati kao istinito, nasuprot tumačenjima suprotne strane u sukobu. Nju, nitko ne posjeduje, samo su neka viđenja vjerojatnija bliža Istini nego druga. Mnogi subjekti, nespremni objektivno sagledati činjenice, drže se čvrsto svojih ubjeđenja ili predrasuda, pa da ne bi pribjegli fizičkom obračunu sa raznomišljenikom, pomirljivo kažu: ja imam svoju a ti svoju istinu! Oni, naime, uopće ne govore o istini. Ispravno bi trebalo reći kako jedni imaju jedno, a ini drugo viđenje iste stvari, objekta, subjekta ili događaja. Liberalno demokratski nastrojeni pojedinci, čak i profesionalni filozofi, ustraju na svojem istine. To je sjajna stvar. Kad nam se nudi jedna i obavezujuća istina stvar postaje čupava. Pravda koju nam nude totalitarni režimi nije ništa drugo nego batina kojom se stvaraju neslobodni ljudi, robovi. Moral koji se stavlja ispred politike strašno je sredstvo manipulacije. Ako kažete da takve istine, takve pravde i takvog morala nema, onda ne vidim razloga za žaljenje. Liberalno-demokratski svet dopušta pluralnost istina, mnoštvo moralnih koncepcija i borbu za pravdu. Kroz suprostavljanje različitih viđenja — što je više negoli poželjno — približavamo se onome što zovemo relativna istina ustvari, vjerojatnosno podržanijem viđenju , ovisna o trenutnoj spoznaji realnosti. Zaista je neprihvatljivo kada se određeno viđenje apsolutizira, prvo mu krivotvoreći ime a potom ga proglašavajući vječnom istinom. A da ne govorimo o prihvaćanju mnoštva moralnih koncepcija kao jednakovrijednih. Mora postojati neki kriterij koji će nam dati odgovor jesmo li, i koliko smo se približili Istini. To je ljudska praksa, kao jedinstvo teorijskog i praktičnog djelovanja čovjeka. Barem u prirodnim znanostima. Naime, u prirodi se stvari — barem u aproksimaciji - odvijaju mimo ljudske intervencije; slijedeći prirodne zakonitosti. Kvantna mehanika u to je unijela sumnju, utoliko što tvrdi kako promatrač čovjek ili njegove aparature može promijeniti tok zbivanja. Probabilistički opis stvarnosti od strane suvremene fizike govori nam, kako se — primjerice — neka čestica može raspasti u ovom, onom ili trećem modu raspada, od kojih je svaki dan s određenom vjerojatnošću. Utoliko je svaka pojedinačna od ovih tvrdnji — kao ograničeno viđenje cjeline - tek djelomično točna. Apsolutna istina je tek fizikalni zakon koji ih objedinjuje. Primjer nas navodi na to da mogu postojati i parcijalne apsolutne istine — Istine — svaka u odgovarajućoj domeni stvarnosti. Teorijski možemo zamisliti i opću apsolutnu istinu, koja obuhvaća sva prirodna i socijalna zbivanja u prirodi. Kvantnomehanički posmatrano, s obzirom da čovjek neprestano vlastitim djelovanjem mijenja stvarnost, ona ne postoji. Kriterij istinitosti u socijalnoj sferi nešto je drukčiji negoli onaj što primjenjujemo na prirodu. Već i mitovi tvrde kako je Bog stvorio čovjeka slobodnim, dajući mu apsolutnu slobodu da radi što želi. Prema tome, u društvenoj sferi ne postoji čvrsti zakon koji bi testirao podudaranje ljudskog djelovanja sa nekom unaprijed zadanom matricom u prirodnim znanostim to je prirodni zakon. Stoga u području međuljudskih odnosa nužno prevladavaju različita viđenja navodne ispravnosti djelovanja pojedinaca i grupa, koja ne možemo obuhvatiti terminom istina, a još manje sa — Istina. Što ne znači da se ne mogu percipirati prihvatljiva, manje prihvatljiva i neprihvatljiva djelovanja. Kriterij za tovrsnu odluku je humanistički moral. Svako ljudsko djelovanje valja procjenjivati u kontekstu aktualne faze društvenog razvitka, ne upadajući u klopku da suvremeni princip primjenjujemo na prošle događaje. Možemo se zgražavati nad kojekakvim prošlim zbivanjima, ali ih trebamo sagledavati u okviru vremena kad su se dešavala, te zgražanje ostaviti za djelovanja svojih suvremenika. Dakako da nije, no spomenuta tvrdnja pokazuje potpuno odsustvo razumijevanja društvene evolucije ljudskog roda. Uzevši u obzir činjenicu očuvanja vlastitog tjelesnog integriteta što je biološka osnova ljudskog egoizma , jasno je kako su nam preci i suvremenici zaostali na njihovom nivou činili kojekakve neprihvatljive stvari, što se onda — zbog zaštite ostatka zajednice - nastojalo zakonima staviti u prihvatljive okvire. Ali ne mijenja se čovjek samo biološki; uslijed međudjelovanja svih činilaca čovjekova života, mijenja se i njegova psiha. On prihvaća neke stvari kao nepodobne, ne više iz straha od osude bliže ili daljnje okoline ili zakonskih sankcija, već to postaje sastavni dio njegove psihe. Civilizaciju ne pokreće samo napredak nauke, tehnike i umjetnosti, već i očovječenje jedinki i roda u cjelini u smislu ideala zamišljenog još od starih etičara, religijska metafora čega bi trebao biti Bog a svjetovna — platonistički ideal. Upravo uslijed dinamike razvoja ljudskog društva, stvari i pojave u njemu ne smijemo sagledavati kao istinite, manje istinite i neistinite, već kao prihvatljive, manje prihvatljive i neprihvatljive. Sudija je etika, odnosno moral dane epohe, a osobiti pojedinci služe nam kao primjeri koje trebamo slijediti. Naravno, postoje i parcijalne etike koje se odnose na određena područja ljudskog djelovanja liječnička, novinarska, protestantska radna etika,… no, ukoliko one nisu sukladne sa općom humanističkom etikom vidjeti na primjer I. U fizikalnom smislu čovjek nije doli receptor, biološka aparatura koja registrira svoje međudjelovanje sa svijetom oko i unutar sebe. Posjeduje daklem i svojstvo samosagledavanja. U tom smislu kolokvijalno možemo prihvatiti tezu da su podjednako istinite tvrdnje daltonista i oftalmološki zdravog pojedinca o boji nekog predmeta, da su podjednako istiniti moji i vaši doživljaji orgazma ili glazbe, ili... Ovdje se radi naprosto o različitim doživljajima fizioloških procesa od strane različitih bioloških prijemnika. Predmet koji promatramo ja i daltonist ima od nas nezavisne, objektivne karakteristike jednako kao i biološki prijemnici koji ga promatraju opisane određenim fizikalnim parametrima koje naše viđenje neće promijeniti. Ja imam jedan, daltonist drugi doživljaj objektivnih karakteristika predmeta, uslijed fizioloških razlika naših vidnih osjetila. Termin istina, u tom slučaju je jedino primjenljiv na naše sagledavanje predmeta, a ne na njega samoga. Naravno, takve istine odnose se samo na opseg svojstava koje smo podvrgnuli promatranju. Vraćajući se na područje društvenih odnosa, možemo ustvrditi kako različite ideologije ne možemo tretirati kao istinite ili lažne, već samo kao prihvatljive ili neprihvatljive, zavisno od trenutka društvene evolucije. Ideologija nije nešto prezreno, kakvom je prikazuju intelektualni logističari kapitalističkog društveno-ekonomskog poretka koji se diči kako je navodno ne posjeduje , već naprosto svjetonazor odgovarajuće klase sasvim prihvatljiv ako je otvoren prema životu i promjenama, te se prema njima i usklađuje. Ono što ih može dezavuirati, čineći ih dogmatskima i zatvorenima u koloplet ideja odavno odbačenih stvarnošću, je interes. U očuvanju klasnog ali i savim ličnog, subjektivnog interesa upotrebljavaju se sva sredstva — kako fizička, tako i ona propagandna - bez obzira na termine poput istinitosti, prihvatljivosti, humanizma, ljudskog dostojanstva,… Neki svjetonazor ideologija može biti prihvatljiviji od drugoga. Usuđujem se tvrditi da je to onaj koji u svoj centar stavlja čovjeka, a ne profit. Ukoliko je istina zaista potpuno suglasje neke tvrdnje sa stvarnošću, onda ona ne može biti samo viđenje te stvarnosti, već objektivni odraz te stvarnosti, odnosno njezinog dijela, u ljudskom umu. Čak i međudjelujući čovjek, može steći spoznaju o karakteru, modalitetima i posljedicama te interakcije — a onda je stavio u vlasništvo istinu o jednom djelu te stvarnosti. Tada on posjeduje, ma i parcijalnu, ali ipak apsolutnu istinu — Istinu. Sve drugo su samo različita viđenja i tumačenja, ravnopravna tek dotle dok se neka ne odbace, a druga potvrde. Oj lektori, jadna li vam majka! Ne volim pravovjernu isključivost, ma o kojoj se vrsti radilo. Posebno u prirodnim naukama, natura je poslijednji kriterij istinitosti — ona provjerava kompatibilnost naših zamisli o njoj, sa njenim vlastitim svojstvima. Nije sve u životu znanost. Primjerice, prešli ste cestu gdje se ne smije, pa vam policajac počne pisati kaznenu prijavu. Na sve se moguće načine vadite; te ste na socijalnoj pomoći, beskućnik, u dugovima, švorc,... Naizgled je jasno da su zakoni obavezni za sve, jer kud bi nas odvelo njihovo nepoštivanje? Ipak, to je istina samo na formalnoj pravno normativnoj , ali ne i suštinskoj etičkoj razini. Jer, iznad svakog pravnog propisa postoji još vrhovniji zakon — moralni zakon u nama. Zakoni su ljudske tvorevine koje, ovisno o vladajućem sistemu i društvenim elitama, propisuje sam čovjek; mogu biti svakojaki, a sama činjenica da su dio pravnog sustava neke zemlje apriorno nas ne može prinuditi da ih moramo uvažavati to čine sankcije, koje su upravo stoga i uvedene. No, pustimo se politike. Ustvari, želim o jeziku, točnije o lektorima kao vrhunskim jezičnim sudijama koji si uzimaju pravo masakrirati svaki tekst koji se ne uklapa u njihovu zamisao o jezičnoj podobnosti i pravopisnim pravilima. Lektori se istovremeno igraju i jezične policije i sudija koji ne propuštaju tekst u javnost naravno, mislim na ozbiljne tekstove, od novinskih članaka do doktorskih disertacija i literarnih djela ukoliko ne zadovoljavaju pravila koja oni sasvim restriktivno tumače. Podvrgavajući životnu rasprostranjenost lingvističkih termina vlastitoj prosudbi, nastoje život ukalupiti u svoje sheme, propise i pravila koja se ne jednom — najčešće ovisno o novim pravovjernim politikama — preko noći znaju promijeniti, podjednako srčano braneći ono što su do jučer napadali. Pretražimo li pomoću Googleove tražilice internet, doći ćemo do podatka da se oblik jeli javlja 8 560 000 puta, dok na verziju je li otpada 138 000 000 rezultata. Ma koliko lektori mahali diplomama i titulama koje im, navodno, na to daju neporecivo pravo. Daklem, što se mene tiče, nasuprot njihovoj hvale vrijednoj stručnoj spremi, moj je laicizam nizanjem spomenutih primjera obračunao sa njima. Dame i gospodo lektori, okanite se mojih tekstova i prihvatite se pametnija posla! Kako ne bi pomislili da se tu neki laički nevježa iz povrijeđenosti i sujete latio kritike časnog zanimanja jezičkih usmjeritelja i prema najegzotičnijim smjerovima , da vidimo što o lektorstvu i njegovim poslenicima misle neki suvremeni stručnjaci koji zastupaju ideju slobodnog, neprisiljenog razvoja jezika. Razvoju jezika više doprinosi svakodnevica i djela književnih velikana, negoli svi ujedinjeni napori lingvista koji su promašili bit svojega zanata: ne propisivati, već opisivati jezična obilježja. No, kao da mnogi vole sebe radije zamišljati na zapovjednim linijama, negoli da skromno i znanstveno stručno rade svoj posao. U medijima je situacija toliko apsurdna da su pokušavali lektorirati tekstove jezikoslovca Dubravka Škiljana. Dvije godine kasnije to više nije bilo moguće… …Treba ukinuti lektorske službe, i reformirati ili rasformirati Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Oni nemaju legitimitet ni od građana ni od znanosti. Na tome bi se moglo dovoljno uštedjeti da se studentima omogući besplatno studiranje. Osim toga, nikom ne preporučujem da kupuje rječnike, gramatike i pravopise koji se objavljuju kao na tekućoj traci. Većinu je ljudi, doduše, ta euforija već odavno napustila, ali kupuju ih knjižnice, i razne druge institucije. Jednako kao što djeca moraju kupovati udžbenike koji se neprekidno mijenjaju… …U doba današnje kompjutorske tehnologije za takve je intervencije dovoljan kompjutorski program koji provjerava pogreške. Osim toga, postoji i sustav samoregulacije: ako ne govorite dobro, ljudi vas neće slušati. Ako pak ne pišete dobro, neće vas čitati. Pa valjda upuštanje u pisalačku ili prevodilačku rabotu osnovnu razinu znanja gramatike podrazumijeva, štoviše nalaže. Sam imam ponajviše teškoća upravo sa zarezima; naime oni na nekin način određuju psihološke modalitete autorova izražavanja. Način na koji doživljava ono što želi prenijeti čitaocu kao i tempo kojim putuje rečenicom, i tu je naprosto zločin da originalni autorov pristup svome tekstu bude modificiran suhim pravopisnim pravilima. Autor je onaj koji stavljanjem interpunkcije upućuje štioce gdje trebaju predahnuti; točka zarez određuje neku drukčiju cezuru u čitanju, spojnica nešto sasvim treće, itd. Ritam rečenice ovisi među ostalim o postavljanju interpunkcija, i svojevoljnim lektoriranjem utječe se na promjenu autorova doživljaja koji nam on želi prenijeti. Sasvim jednostavna, malo osuvremenjena ilustracija čestog lingvističkog primjera kako je interpunkcija neobično važna, s tim što mnogi ovdje ne prepoznaju njenu važnost za autora i čitatelja već isključivo za formalnu strukturu rečenice podređenu njima propisanim pravilima. Pogledajmo jednu te istu rečenicu inače, aforizam , napisanu trima različitim autorima: Izgubljeni zarez ili — žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi ne treba , Miloševića osuditi! Izgubljeni zarez ili — žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi , ne treba Miloševića osuditi! Izgubljeni zarez ili — žderite se momci: Tuđmana za zločine suditi ne treba Miloševića osuditi! S obzirom na položaj zareza, mogli bismo zaključiti kako je prvu pisao hrvatski a drugu srbijanski šovinist, dok je treća originalna aforističareva, namjerno ostavljena bez zareza kako bi se podvukla njena paradoksalna ironija. I sad, što se ovdje ima petljati bilo koji dotjerivač originalnog rukopisa, premještajući zarez kako mu se, da prostite — sprdne! Autor ja pravi gazda svog izražajnog sredstva — rečenice - i za pretpostaviti je da on s razlogom stavlja interpunkciju tamo gdje njemu odgovara, pa cijeneći tu njegovu slobodu moramo dopustiti da ispravno po smislu, formi i psihološkom dojmu prenese svoju poruku čitaocima. Dakako, reći će mogi kako su lektori potrebni zbog totalno nepismenih autora, no vjerujem da među ozbiljnim stvarateljima takvih niti nema; uostalom to sasvim lako može otkriti i urednik edicije u kojoj autor želi objavljivati. Kao prilog stavu da su lektori uglavnom bespotrebni i glede premještanja interpunkcija po vlastitom nahođenju je i trend uveliko prisutan u suvremenoj poeziji. Pišu se pjesme bez bilo kakvih interpunkcija, što ostavlja čitaocu na volju da ih sam postavlja, prema vlastitom psihičkom doživljaju pjesme. Ukoliko on kod čitanja — umjesto da je primarno šokiran doživljajem - mora voditi računa o vlastitom postavljanju točaka, zareza, dvotočki ili točk-zareza, samo se umanjuje djelovanje stihova na njega. Imam dojam da autor ipak ne smije dopustiti toliku slobodu interpretacije, ukoliko zaista želi prenijeti svoj doživljaj, a ne prepustiti ga tumačenju čitatelja. Lektori su, posebno leteći na krilima nacionalšovinističkih raspoloženja i podržani podjednakim vladama zemalja regije posebno Hrvatske , preuzeli više prava no im pripada, jer kreativnost je kao suština ponad formalnog načina njenog izražavanja. Na jednog, jedinog, jedinstvenog i neponovljivog Dostojevskog dolazi hiljade kritičara koji, kiteći se svojim doktoratima i inim titulama zasnivaju svoju egzistenciju na prežvakavanju djela genija kome nisu ni do gležnjeva što ćemo tek reći o slučajevima kad autori, nasuprot diplomama nakrcanim tumačima i kritičarima njihova djela, nisu imali nikakvo formalno obrazovanje? Ma koliko ih se skupilo s druge strane vage, Dostojevski će ih uvijek prevagnuti. Time ne želim umanjiti stručnost spomenutih na suprotnom tasu tezulje; samo želim upozoriti da bi i oni morali shvatiti svoje mjesto i sukladno tome se postaviti. Mislite li da djela ruskog pisca nisu obilovala izrazima na koje su se kod tiskanja žustri lektori napopastili poput termita? Ili čak i najbanalnijih pravopisnih pogrešaka? I da mi tu sad lektori počnu soliti pamet? Tko drugoga ispravlja, taj samo pokazuje da ne zna da je varijacija u jeziku najnormalnija stvar. Bi li se izgubili u traženju izražajnih nepravilnosti, ne shvaćajući njenu bit? Na žalost, i premnogi — da. Kao što rekoh, u principu ne volim ljude koji mi nalažu što i kako činiti političare, popove, lektore i ine preuzetno dogmatične tipove. Konačna odluka je uvijek na pojedincu, za što — naravno — on može snositi i vrlo neugodne, pa i smrtonosne posljedice. Ipak, povijest je prepuna primjera doduše, minorno zastupljenih u odnosu na ukupno stanovništvo kad se ljudi — obično nazivani hereticima - vođeni upravo takvom etikom nisu pokorili zakonima ili pritiscima većine, pokazujući da je izbor uvijek i jedino na pravom čovjeku - Čovjeku. Ljudi stamenog moralnog integriteta i kreativni stvaratelji bi trebali biti na ogled pučanstvu, a ne oni jadni prebiratelji pokvarenog graška u izvrsnom varivu, da se slikovito izrazim. Pitate li se, kako sam od lektora završio na moralu, odgovor je jednostavan. Humanistički moral nije dio pritiska sredine, nije prisilno inkorporiran u čovjeka — on je sastavnica njegove biti usvojena bez dekreta, zakonskih prisila ili društvenih pritisaka, i kao takav dio njegove slobode odlučivanja i proturječenja svim prinudama. Pa i onim oholih lingvističkih i lektorskih sveznadara, koji svojim uplitanjima vrše atak na izražajnu slobodu autora. A sad, prepuštam svoj tekst na čitanje, shvaćanje, ignoriranje ili čerečenje — kako vam volja! U potrazi za zagubljenim horizontima Ljudsko društvo je kudikamo kompleksnije od svijeta elementarnih čestica, stoga ni ne čudi kako prve možemo plauzibilno uključiti u naša opća shvaćanja o strukturi prirode, dok se oko pokušaja teorijskog shvaćanja društva od davnina lome koplja. Nije niti izvjesno da će nam takav poduhvat ikada u potpunosti uspjeti. Previše je uzajamnih interakcija vođenih interesima jedinki i grupa; sem toga članovi ljudskog društva - za razliku od partikula koje tvore cijeli svemir uključivo i nas - imaju vlastitu volju koja upravlja njihovim djelovanjem. Društvo, a u još većoj mjeri njegove jedinke, će najvjerojatnije ostati vječna zagonetka ljudskom umu. Često mislim - čemu sve ovo? Pa, ipak, ona nastavlja naizgled beznadnu borbu, sada više ne samo sa dešperatnošću društva već i sa vlastitim sumnjama koje razaraju njenu psihu. Iskreno rečeno, u potpunosti se slažem sa njom, a izgledno je da takve sumnje razaraju um i srce svakog poštenog intelektualca, da upotrijebim tu proskribiranu socijalističku sintagmu jer, pošteni intelektuaci zaista i postoje; samo ih pokušajte sagledati u kontekstu proteklih zbivanja koja su mnogi od nas i sami proživjeli, pa će vam se objasniti. Zaista se posao kojim se ona - i ne samo ona - volonterski bavi, isključivo vođena vlastitom, dokazanom humanističkom etikom i ljudskim poštenjem, doima beznadno donkihotovskim poduhvatom koji ne samo da prolazi mimo većine današnjih, već je pitanje hoće li ga ispravno valorizirati i buduće generacije. Pri tom mislim slobodu kao hranu tijelu da bi uopće opstalo. Mi živimo u lancima nacionalizama umjesto u slobodi nacije i naroda, mi živimo u ropstvu prvobitne akumulacije kapitala pod zastavom i parolom najbezćutnijeg egoizma: u se, na se i poda se, koji ne vidi drugoga kraj sebe, ne čuje drugoga, ne osjeća ni tugu, ni bol, ni radost ni tjeskobu drugoga, kao da smo ljudi kamena srca koji su se faustovski prodali đavlu bez straha od carstva zla. To su zakašnjele forme prvobitne akumulacije kapitala u poraznim pojavama neoliberalnih atributa nakaradno shvaćene globalizacije. Sva dobra koja baštinimo zahvaljujući znanosti zajedničko su dobro svekolikog čovječanstva, a više je no očigledno da nema odgovora na pitanje kako primijeniti znanje na opće dobro u čovječanstvu kakovo je danas. Umjesto strategija i borbe protiv neimaštine i gladi, neki ljudi su izabrali terorizam u borbi za vlast pod krinkom vjere, kao da najjednostavnija istina svih objavljenih vjera ne glasi: Ne ubij! Moje i Vaše generacije sjećaju se godina koje spominjete, jednog vremena sa horizontom nade u još bolje sutra, a svjedoci smo ruine toga svijeta koji je smrvljen u prah i pepeo. I prečesto akcija prije izaziva opamećivanje negoli stečena pamet akciju. Ostaje pitanje kojim se vjerojatno muči mnogo mislećih ljudi, pa i moja prijateljica: zar zaista ništa, ama baš ništa ne vrijedi niti ima odjeka ono što pokušavamo? Jesu li njihovi napori izazvali bilo kakvu vidljivu promjenu u društvima kojima su se bavili? Teško, točnije rečeno — tek mikroskopski vidljivu ali, i to je nešto — reći će optimističniji. Znači li to da nije ništa vrijedilo? Da su tekstovi, vrijeme i životi autora otišli u vjetar, otplutali niz vodu? Najmanje dvije stvari ipak nam ne daju da to kažemo. Prva je ta da su u vremenu laži, himbenosti i zločina promovirali istinu, sasvim nebitno koliko opće prihvaćenu. Jednom bačena u javnost ona je neuništiva. Poput Platona, koga su njegovi suvremenici natjerali na suicid, dok ga se današnje generacije sjećaju s uvažavanjem uglavnom himbeno, doduše. Na prvi je pogled čudno vladanje ljudi — većinom vjernika — koji se s jedne strane zaklinju u apsolutne istine, da bi ih potom vlastitim djelovanjem zanijekali. Uostalom, oni bi i dan danas ponovno razapeli Isusa, da se kojim slučajem usudi vratiti među pritajenu rulju. Ako je Bog zaista sveprisutan, svemoguć, sveznajući i svevideći, ne brine li ih činjenica da će — ukoliko zaista vjeruju u svoje mitove — jednog dana njihovo ponašanje stići na naplatu? Ne bojte se, malo ih uznemiruju takve primisli, jer upravo zbog izbjegavanja grizodušja tom sudbinom, svemogućem su idolu dodijelili velikodušnu karakteristiku oprosta. Koji se tijekom povijesti mogao kupiti za nekoliko srebrnjaka, ili anonimnom ispovjedi u mraku ispovjedaonice s par izmoljenih očenaša kao otkupninom grijehova. Jedina je apsolutna istina - kakav si za života, takav ćeš i umrijeti; dali s pokrovom istine i humanosti ili laži i zloće, svatko sam izabire svojim životom. S etološkog dio biologije koji proučava ponašanje i evolutivnog stajališta, stvari su prilično jasne. Nismo svi evoluirali u jednakoj mjeri, što je još uočljivije u pogledu socijalne evolucije jedinki. Mada se zaklinjemo u sve veću slobodu pojedinaca, kao rezultata društvenog razvoja, ima dosta dilema oko te tvrdnje. Sasvim banalni primjer nam to ilustrira. Kad je naš daleki predak došao u konflikt sa zajednicom jer čovjek kao društveno biće uvijek živi usred nje mogao je biti izbačen i danas postoji mogućnost oduzimanja državljanstva! Tada se pred njim otvaralo široko polje mogućnosti: neometano kretanje, traženje spilje za boravak i lovišta zbog prehrane. Svatko tko umije uzeti u obzir i takav smjer razmišljanja tim će prije cijeniti dosljednost stavova ljudi poput akademika Premeca ili moje prijateljice, unatoč društvenim - a ne rijetko i fizičkim - pritiscima kojima mogu biti izloženi, svijesni što sve mogu izgubiti u nemilosrdnom društvu eksploatatora i prilagođenih. Svi akteri skupa, vratit će se domu iz kojeg su došli — natrag u nirvanu. A ovdje će scena promijeniti izgled, primjeren za neke igrokaze nove. Sasvim drugi glumci i publika nova, sanjati će u njoj posve druge snove. Neka strana lica tavaju sad binom, gledatelji ini zadovoljstvom zrače. Pozornice na kojoj igramo uloge koje smo si sami dodijelili. I nije važno jesu li to glavne ili epizodne role, jer glavni mogu prosudbom povijesti postati epizodisti — povijesni diletanti, zlotvori i neljudi kojih će se potomstvo s nelagodom prisjećati - a potonji zauzeti časno mjesto pravih heroja životne drame. Važnije je da svoju ulogu doslijedno, pošteno i ljudski odigramo prije negoli napustimo scenu. Pratit će nas unutrašnji mir, a može biti i zahvalnost ponekoga kome smo pomogli ili mu omogućili da progleda. Stoga će i moja prijateljica, svi znani i neznani duhovni prijatelji razasuti širom svijeta, unatoč dvojbama i napadima malodušnosti koji ih prate i dalje ustrajati, imajući jasan, nezamagljen humanistički obzor pred sobom, ne očekujući veću nagradu od one na koju su već i sami pristali svojim djelovanjem. Mi gradimo prugu, pruga gradi nas! Otkako znam za sebe, slušam ovakve domoljubne kliktaje, prvenstveno od ljudi koji će među prvima preko noći promijeniti tekst označem točkicama. Ta, ništa ih to ne košta, a ionako se zna da su dinosaurusi izumrli jer se nisu uspjeli prilagoditi novonastalim okolnostima. Čisti darvinizam, umotan u zastave i praćen srceparajućim tonovima novih domoljubnih hitova, hoću reći — himni. Jedino što biologija dinosaure nikada ne naziva prijetvornim iliti himbenim licemjerima, već tvrdi kako je prilagodba ugrađena u njihov nagon za opstankom. Stvari su, međutim, kod ljudi kudikamo jednostavnije negoli se vole patetično prikazivati. Steknete li kojim nesretnim slučajem masnu fleku na kaputu, odnijet ćete ga u servis za kemijsko čišćenje. Njegova uloga je da vas riješi problema masne mrlje, pa ako ste zadovoljni pruženom uslugom preporučit ćete ga prijateljima bez suvišne, patetične sentimentalnosti. U protivnom, nikada više nećete nositi zaflekanu odjeću na isto mjesto, a i vaši poznanici čut će sve najgore o njemu. Ako li pak vas još nastoje prevariti, besramno precjenjujući lošu uslugu, ne jedan od nas će ih dati u medije ili pozvati tržnu inspekciju da provjeri njihovo poslovanje. Jednako vrijedi za postolare, elektrodistribuciju, prijevoznike, pružatelje internetskih usluga i slične servise koji postoje kako bi građanima pružali odgovarajuće usluge, čineći im život lakšim. Nadam se da u ovim tvrdnjama nema ništa spornoga. Država nije ništa drugo no samofinacirajući servis svih servisa. Njena uloga je da osigura sveukupnost uvjeta potrebnih preživljavanju ljudi bez suvišnih problema. A samofinacirajuća je stoga, što bez vašeg i mojeg - našeg — novčanog doprinosa u obliku poreza i PDV-a, ona ne bi mogla opstati. Nijedna, od pamtivjeka do dana današnjega. Pa, pitam vas — molit ću lijepo — iz kojih bi to razloga trebalo klečeplaziti pred servisom koji finansiram vlastitim doprinosom? Iz kojih bi pobuda morao zatvarati oči i ćutati pred nesposobnošću, rastrošnošću i kriminalnom djelatnošću organizacije koja bez vas i mene ne bi ni mogla postojati? Možete li i vi kupiti stan ili kuću, a da banci za kredit ne garantirate vlastitom imovinom, već onom na koju ste tek bacilli oko? Možete li zamisliti da dobijete novi kredit kojim ćete ne samo otplaćivati obroke, već i kamate na zaduženje? A upravo to radi servis svih servisa, pred čijim simbolima ste se ukipili više no jarbol na kojem leprša išarana platnena krpa, dok vam je svirajuća muzika potpuno pomutila razum. Ne pita vas država smije li se zadužiti u vaše ime ili ne, kao što ni ne haje za vaše eventualno negodovanje kad shvatite da kredite i kredite na kreditne rate te odgovarajuću kamatu, neće vraćati fiktivni organizam za koji mnogi i život daju, nego vi, ja i naši znani i neznani sudržavljani — dapače, i naši potomci. Samo, ta posvećenost voli da se seli s entiteta na entitet, i to preko noći, ponajviše kod najzagriženijih obožavetelja servisa svih servisa građana. Sjećate li se za koje ste reprezentacije navijali u bivšoj državi? A za koje reprezentacije navijate sada? Za koje ćete navijati akoli se vaša sadašnja domovina, slijedom promijenjenih povijesnih okolnosti jednog dana možda raspadne? Sjećate li se za koje ste se granice kleli da su nepovredive, spremni ih braniti i po cijenu svog života, i za koje to granice činite sada? Pitanja su upravo namjerno iritirajuća, s namjerom da od mesnatih klonova drvenih jarbola učine misleće stvorove. Od davnina postoje ljudi koji zamjećuju felere stvarnosti, nastojeći dati intelektualni ili djelatni doprinos njenoj humanizaciji. Zovemo ih utopistima, revolucionarima ili naprosto fantastima. Žele promijeniti svoje bliže i dalje okruženje u skladu s humanističkim etičkim principima, prema kojima su svi ljudi podjednako vrijedni poštovanja, i u skladu s time teže revalorizaciji duhovnih i materijalnih društvenih vrijednosti, prvenstveno pravednijoj raspodjeli potonjih. Svima je poznato kako upravo ovo poslijednje izaziva najžešći otpor visoko pozicioniranih u materijalnom i socijalnom smislu alfa jedinki ljudskog društva; od krvavih obračuna do medijskih manipulacija sveukupnim stanovništvom, čemu je ono — stojeći okamenjenih tijela i mozgova pred vijorećim barjacima — naročito podatno. Zaista, kud bi došli kada bismo morali čekati da se sve jedinke individualno promijene, pa tek onda da idu mijenjati svijet? Čovjek nije otok, on je socijalno biće, a to onda naprosto znači da je u vječitoj interakciji sa svojom okolinom, odnosno ljudima i odnosima koji vladaju u njoj. Nitko se ne mijenja sam od sebe, božanskim samonadahnućem bez uporišta u okruženju. Svi se mi mijenamo istovremeno mijenjajući i druge, primamo i dajemo, samo što se — razumljivo — raznih ljudi to različito prima. Istovremeno mijenjajući sebe mijenjamo i svijet; mijenjajući njega mijenjamo i sebe. Pa, shvatimo li rečeno, bit će nam jasno da smo razgradnjom bivše države razgradili i dio sebe, a izgradnjom nove ponovno uobličujemo i dio vlastite ličnosti. No, uvijek bismo trebali imati na umu da ne smijemo zidati predmet obožavanja, zlatno tele koje u biti nije ništa drukčije negoli smo ga sami svojim djelovanjem učinili - nimalo svetije od vlastitih stvaratelja. Stoga ne dajmo da naša kreacija zavlada svojim kreatorima, već zadržimo pravo da je mijenjamo, kritiziramo a bude li potrebno i ukinemo. Ta, zar to ionako ne radimo cijelu povijest — na žalost uz lokve krvi i himbena prenemaganja, umjesto jasnog, realnog i racionalnog sagledavanja stvari. Svojedobno je na BBC News portalu objavljena kako će osmoškolci američke savezne države Indiane prestati učiti pisana slova, te umjesto toga početi učiti pisanje na računaru. U , portal Radio Slobodna Evropa problematizirao je činjenicu kako je rukopis mladih - sve više orijentaranih na kompjutersku komunikaciju — sve gori i gori, o čemu je iznijelo kontroverzna mišljenja i niz jezičnih stručnjaka. To me ponukalo na neka razmišljanja. Kao što maleno dijete roditelj ne prepušta samo sebi, već mu odgojem razvija različite mentalne i fizičke sposobnosti, niti se mlada generacija - koja je daleko od zrelosti — ne smije tek tako prepustiti samostalnom stvaranju svijeta, bez interakcije sa svim ostalim ljudima. Jer onda dolazimo u opasnost da će mladi svoriti svijet za sve ostale isključivo prema svojim zamislima, baš kao što nije u redu da svi ostali prepariraju mlade ekskluzivno prema vlastitoj slici svijeta. Ovo drugo mora se razvijati na nekoj bazi, osnovi koju će potom - jednog lijepog dana - eventualno i razbiti u paramparčad, ali tek sticanjem novih spoznaja a ne uslijed vlastite nestrpljivosti, neshvaćanja ili pukog neprihvaćanja autoriteta. Jer, autoriteti postoje — ne oni namišljeni, već pravi, koji su to zbog svoje stručnosti, znanstvenog, moralnog ili općeljudskog integritea, samo je stvar u tome da ih treba znati zapaziti i odabrati, a to bismo mlade trebali naučiti. A jasno je - to je jedna od neizbježnih stvari u životu - da će mladi mnoge autoritete, svoje vlastite učitelje koji su ih učinili ljudima, ako ne već srušiti a ono svakako nadići. Svi doista veliki intelekti izražavaju zahvalnost svojim prethodnicima, odajući im dužno priznanje. Naprosto, ne smijemo mladima dozvoliti da se isključivo po vlastitoj volji samo poigraju kamenčićima, već ih treba inteligentno, bez prisile, usmjeravati da im igra ne bude sama sebi svrha. Trebaju shvatiti da oni ne grade svijet ispočetka, nego samo nastavljaju djelo svojih predaka. Valjda sam pripadao jednoj od poslijednjih generacija koja ga je vježbala u školskim klupama. Ono naprosto još uvijek ostaje potreba vremena. Dok zaista ne budemo svi povezani, a također i svi informatički pismeni, čini se kako je ručno pisanje još uvijek neophodno. Jer, takav rukopis zaista nema nikakvog smisla. Svakako ne mislim na one kroatističke budalaštine, ali nekih osnova poput započinjanja rečenice velikim slovom, pisanja imena također, destimulacija pisanja nerazumljivih ili samo nekima shvatljivih kratica i slično, zaista bi bilo neophodno. Ne samo da mnogi posve ignoriraju sva pravopisna pravila, nego uopće odbijaju da poslušaju kad ih se upozori na neophodnost njihova poštivanja. Naravno, ne mislim pritom na vrhunske intelektualce, ali pretpostavljam da ni nije cilj društva da jedino oni budu pismeni. Ljudi se sastoje od stvaralaca i korisnika njihovih proizvoda bilo oni znanstvene, tehnološke, umjetničke ili sasvim svakodnevne naravi. Što ne znači da u svakome od nas ne leži neka stvarateljska crta, a baš zato da bi je — kad nam puhne u glavu — mogli nekako smisleno izraziti, potrebno je bar u minimalnj dozi biti pismen. Slažem se da čovjek nosi ideje u glavi i srcu, te nije toliko važan način na koji će ih iznijeti iz sebe u stvarnost, no itekako je važno da ih iznese na smislen i razumljiv način ostatku populacije s kojom želi komunicirati. Iz nekih od navedenih razloga mi se čini kako je još uvijek a dali, zauvijek to ostavimo budućnosti, unatoč nauku sudbine glinenih pločica potrebna koegzistencija oba načina pisanja. Dovoljan je jedan totalni nuklearni rat, da elektromagnetski impulsi izbrišu sve digitalne zapise sa naših čipova i magnetskih medija. Tehnološkim napretkom kao da sve više hodamo po oštrici britve, odnosno sve bliže rubu provalije u koju možemo nepovratno upasti. A desi li se, ne daj bože, upravo to — nije odviše ne zaboraviti služiti se rukopisom i običnom grafitnom olovkom. Protivnici tehnološkog progresa poput negdašnjih ludista, primjerice teško da ga ikako mogu spriječiti; zato nam preostaje samo da ga nastojimo što više humanizirati i prilagoditi čovjeku. Kako ovaj autor često zabrazdi u sporedne rukavce kad govori o nekoj temi, to se i ovaj puta prisjetio jedne knjige koja ga se svojevremeno dojmila. Materijalistička i idealistička filozofija već su tisućama godina u zavadi. Pogledajmo pobliže zašto do toga dolazi. Osnove znanstvenog materijalizma — dakako, u primitivnom obliku - možemo tražiti još od Talesa 7. Struktura svijeta pokušavala se objasniti postojanjem četiri elementa: zemlje, vode, zraka i vatre. Prepoznajući četiri osnovna agregatna stanja materije čvrsto, tekuće, plinovito, plazma , antički filozofi uvidjeli su da u prirodi postoji izvjesno jedinstvo, kojega su oni pokušali svesti na spomenute elemente. Bitan korak naprijed učinjen je Leukipovim i Demokritovim pretpostavkamam o atomima — najmanjim, nedjeljivim česticama materije koje su svojim gibanjima i spajanjima odgovorne za raznolikost predmeta i pojava u svijetu koji nastavamo. Dakako, tek pojavom engleskog kemičara Daltona ta je hipoteza tijekom 18. Bez obzira na ličnu filozofku orijentaciju znanstvenika prošlosti i sadašnjosti, znanost — slijedeći materijalistički smjer u proučavanju pojava — postiže nevjerojatne uspjehe, te je zaslužna za razvoj suvremene civilizacije kakvu danas imamo. Kombinirajući materijalističke pretpostavke sa principom evolucije — razvojnim procesom kojemu je sve u prirodi i društvu podvrgnuto — suvremena nauka smatra kako je svijest ili duh, iliti sposobnost da se misli i spoznaje, samo najviši produkt razvoja materije. Upravo u toj točki dolazi do kolizije materijalizma i idealizma. Dok onaj prvi, pozivajući se na niz dokazanih, uzajamno povezanih i međusobno utvrđujućih se činjenica, dolazi do vrhunca evolucije univerzuma, svijesti bez obzira tkogod joj bio nositelj , idealizam želi isti svijet objasniti upravo polazeći od svijesti same. Koristeći sasvim obrnuti put od materijalista, oni su vješti u postavljanju pitanja, problema i kvaziproblema a da svojom pretpostavkom o primatu duha nad materijom nisu do dana današnjeg uspjeli znanstveno objasniti ni jednu pojavu. Njihova djelatnost svodi se uglavnom na bacanje klipova pod noge materijalista, nezadovoljstvo njihovim objašnjenjima a na kraju krajeva uvijek završava na nekom Tvorcu, kakvim ga god oni imenom nastojali kamuflirati bog, svjetski duh itd. Time nam oni daju zadatak da pokušamo upravo od najjednostavnijih strukturalnih elemenatta koje znanost danas poznaje, reproducirati misaono biće; ne bilo koje već — načiniti vlastitu vjernu kopiju u fizičkom i psihološkom smislu! Odgovoriti im možemo na slijedeći način. Prvi dio zadatka obavila je sama priroda, stvorivši iz hrpe materije i genijalce koji zahtijevaju ovakve besmislice. Svijest je proizvod razvitka materije. Kako je nemoguće simulirati svaki djelić sekunde čovjekova života tijekom kojih je on u neprekidnoj interakciji sa cijelim bližim i daljnjim svemirom, s obzirom da su se uvjeti kojima je bio izložen fizikalni uvjeti okoline, socijalni uvjeti, broj i vrsta prijatelja s kojima je kontaktirao, knjige koje je čitao, učitelje koji su ga podučavali itd, itd,... Posebno ne u psihološkom smislu. Primjer koji se sasvim dobro može objasniti s materijalističkog gledišta idealisti ne prihvaćaju. Razvio je svoju teoriju o bojama, a bavio se i problemima fizike te biologije. Poznat je po svom otkriću središnje vilične kosti kod ljudi. Kako god Goetheu izgledalo zagonetno i intrigantno, sa današnjeg vidika pitanje je posve besmisleno. Osjet crvenoga kao i svih drugih boja izazivaju elektromagnetski valovi - titranja elektromagnetkog polja koja se šire kroz prostor brzinom svjetlosti - određene frekvencije. Čovjek je - baš kao i sva ostala živa bića i nežive aparature — u fizikalnom mislu najobičniji prijemnik, receptor svih mogućih međudjelovanja sa kojima dolazi u dodir. Pa tako i interakcija sa eklektromagnetskim valovima. Evolucioni mehanizmi razvili su različiti odziv živih bića receptora na različite podražaje. Kako podražaj svjetlošću od 460nm nije isti kao onaj svjetlošću 700nm to ih svijest živih organizama različito tumači prvi kao plavu, drugi kao crvenu boju , što im pomaže snalaženju u okolini i u borbi za opstanak. Nikakve tu misterije ili duboke filozofije nema! Sem za ljude koji uopće ne shvaćaju najosnovnije fizikalne mehanizme, te odnos fizikalno definiranih veličina i osjeta kako ih bilježi bilo koji prijemnik, a svoje neznanje žele zaogrnuti nečim ispred čega su zaboravili staviti prefiks pseudo! Valjalo bi se upitati što je suština duha. Kako podražaj svjetlošću od 460 nm nije isti kao onaj svjetlošću 700 nm, to ih svijest živih organizama različito tumači…što im pomaže u snalaženju u okolini i u borbi za opstanak. A da pokušamo preokrenuti stvari. Ništa svijest ne tumači, već je svijest upravo kompleks evolutivno formiranih odziva našeg mozga na niz podražaja kojima je izloženo ljudsko biće! Uz dodatak da se evolucija također pobrinula da te osjete možemo na smisleni način logički povezivati kako bi se što lakše snašli u svojoj okolini. Jer, idealisti — sem neprekidnog pozivanja nanj — to ni u kojem slučaju ne čine. U još dublji očaj baca materijaliste pitanje koje sasvim ozbiljno postavljaju neki kvantni fizičari temeljem rezultata svoje znanosti. Na stranu što i najgluplja pitanja provociraju intelektualne procese u traženju odgovora, te ih u tom smislu i ne treba smatrati izlišnima, no — što mislite o pitanju: Postoji li Mjesec dok ga nitko ne gleda? Prema ekstremnim shvaćanjima, neopažene fizikalne veličini niti ne postoje, prema onim manje ekstremnim — prije opažanja nešto i postoji, ali budući da o tome ne možemo ništa znati ne treba o tome niti razmišlati, već naprosto — tretirati kao nepostojeće! O svijetu saznajemo putem interakcija sa njime, odnosno njegovim elementima. Ne znate jeli vaš mačak pred vratima ako ga ne vidite, ili ne zagrebe po njima ili ne zamijauče — provocirajući vaš vid ili sluh ili bilo koje drugo osjetilo. Tvrdnja o Mjesecu ekvivalentna je onoj da ni vaša maca ne postoji, ako vam nekom interakcijom vidnom, slušnom, taktilnom, olfaktornom ili okusnom ne ukaže na svoje prisustvo. Moguće je da neke stvari čovjeku još nisu poznate jer se oblik interakcije nije još uspio proširiti do nas brzina širenja informacija ne može prevazići brzinu svjetlosti , no smiješno je pretpostaviti — osim idealistima kojih, kako vidimo, i među znanstvenicima ima koliko hoćete — da one ne postoje! Planet Neptun otkriven je teleskopom tek polovinom 19. Nevjerojatno kako fizičari nisu svijesni posljedica spomenutih tvrdnji.